Godina koja je za nama u hrvatskom je društvu, politici i kulturi bila - blago rečeno - živahna godina. Bila je to godina u kojoj smo pregrmjeli tri premijera, prve izvanredne izbore, u kojoj je potpredsjednik Vlade uhvaćen s prstima u korupcijskom pekmezu, a predsjednica sa srpskim čokoladicama u torbi. Bila je to godina kulminacija konzervativno-klerikalnog osvajanja društva. Godina u kojoj je nacionalistički i klerikalni juriš na vlast doživio snažan društveni otpor, u polju politike čak i djelomičan poraz, ali je svejedno u toj ofenzivi osvojio “nove teritorije”, uključujući javnu RTV i utjecaj na školstvo. Bila je to, ukratko, godina kad smo se opet više bavili prošlošću, nego budućnošću. Po tome smo (još uvijek) tipični istočni Europljani.
I ove godine probrao sam desetak kovanica, krilatica i fraza koje su se najviše usjekle u uho javnosti tijekom godine koja je završila. I one, nažalost, ilustriraju kakvim se predcivilizacijskim i pretpolitičkim pitanjima ovo društvo u 2016. bavilo.
Zagreb, 26. veljače: Predsjednik Vlade RH Tihomir Orešković davao je izjave za medije u Banskim dvorima nakon sastanka s potpredsjednikom Europske komisije za euro i socijalni dijalog Valdisom Dombrovskiskom.
LIVIN’ LA VIDA LOCA
Ovaj refren latino-hita Rickyja Martina citirao je Tihomir Orešković u svom prvom inauguracijskom nastupu nakon što je 22. siječnja 2016. zasjeo u fotelju predsjednika Vlade, iako uopće nije sudjelovao na izborima, niti bio ičiji kandidat. Orešković tada nije ni slutio da će ovim latino-refrenom opisati vlastitu blisku budućnost.
Premda visoki farmaceutski biznis iz kojeg je došao jamačno nije cvijetnjak maćuhica, Orešković ni sa svim svojim korporativnim iskustvom nije mogao pomisliti kakav će “vida loca” živjeti idućih pet mjeseci. Formalno će stajati na čelu Vlade u kojoj su dva potpredsjednika jedan drugome minirali projekte, u kojoj je jedan od njih odrađivao klijentski posao za susjednu državu, te u kojoj se s vlastitim šefom tajnih službi morao sastajati kriomice. Bez političke baze i ikakvog autoriteta, Orešković se našao usred političkog, obavještajnog i pravosudnog O.K. Corala kao slučajni svjedok kavge u balkanskoj krčmi. Netom što je Vlada pala, pao je i on u zaborav.
REGISTAR IZDAJNIKA
Početkom siječnja 2016. nesuđeni ministar branitelja i (poslije se ispostavilo) porezni prevarant Mijo Crnoja obećao je svojoj “bazi” u šatoru u Savskoj da će, kao što je objavljen registar hrvatskih branitelja, po dolasku na vlast objaviti i registar izdajnika. U registru su, pretpostavljam, trebali biti svi oni koji se ne uklapaju u etnički, misaoni i ideološki horizont šatoraškog politbiroa. Na tu najavu umjetnički kolektiv SKROZ koji su pokrenule Nora Krstulović i Maja Sviben reagirao je web-stranicom “Registar izdajnika” na kojoj su se građani mogli samostalno registrirati i objasniti vid vlastitog izdajstva. Na stranici se mogla isprintati i parodija službenog dokumenta- izdajnica.
“Registar izdajnika” već je početkom siječnja najavio jednu od prvih karakteristika sljedeće 2016. Tijekom cijele godine svjedočili smo žestokom srazu konzervativne i nacionalističke ideologije s jakim džepovima otpora u kulturi, NGO-u i građanskom društvu. Pritom je (sup)kultura koristila različite oblike ironije, persiflaže i ulične akcije da bi se narugala ili do apsurda istjerala “subnorizaciju” i klerikalizaciju. U registar izdajnika upisalo se tijekom prvih dana 7000 ljudi.
Aleksandar Radoev Ivanov i Marko Jurič
ČETNIČKI VIKAR
“Četnički vikar” bila je samo jedna u bujici mrzilačkih fraza koje je 19. siječnja 2016. u TV kameru prosuo voditelj Z1 televizije Marko Jurič. Svega koji dan nakon što su akteri srpske vlasti podsjetili na povijesnu činjenicu da je Alojzije Stepinac bio vojni vikar oružanih snaga NDH, Jurič je tijekom svoje TV emisije “Markov trg” parafrazirao kovanicu o “ustaškom vikaru” i upozorio Zagrepčanke da ne hodaju blizu pravoslavne crkve, jer bi ih pravoslavni četnici mogli zaklati. Televizija je za voditeljev ispad kažnjena trodnevnom zabranom emitiranja, a ta je kazna kao reakciju pobudila miting radikalnih desničara na kojem je svjetina (u kojoj je bio i bivši komunistički političar Zdravko Tomac) izvikivala fašističke slogane.
Afera “četnički vikar” bila je uvodno poglavlje u jednu od najočitijih odlika 2016. Bila je to, naime, godina u kojoj se govor otvorene etničke mržnje prvi put nakon rata na velika vrata vratio u javnost, politiku i medije, od parlamentarnih i neparlamentarnih stranaka, preko veteranskih vođa, pa do novinara kao što su Tihomir Dujmović ili Marko Jurič. Ta eskalacija mržnje bila je to strašnija što je bila i ostala u nerazmjeru s ulogom koju Srbi danas imaju u hrvatskom društvu. Etnički desetkovani u Oluji, isključeni iz visoke ekonomije i javnih službi, skutreni duboko “u ormar”, preostali Srbi ostali su moćan društveni faktor samo u političkim fantazijama ekstremnih nacionalista.
Damjan Tadić / CROPIX
KUĆA SE NE GRADI NA MOSTU!
Tu je rečenicu izgovorio pravaš Pero Ćorić 28. svibnja 2016. na 18. općem saboru HDZ-a, saboru kojem je svrha bila da sovjetskim bildanjem jedinstva da podršku tadašnjem predsjedniku stranke i potpredsjedniku Vlade Tomislavu Karamarku. U trenutku kad je Karamarko otkriven u korupcijskoj aferi, i kad su koalicijski partneri iz MOST-a tražili njegov odlazak, HDZ se sakupio na stranački sabor koji je prštao forsiranim optimizmom i mobilizatorskim jedinstvom. Delegati su jedan za drugim davali podršku načetom vođi, Milan Bandić mu je tepao “Tomice, uzmi posao u ruke”, a Karamarkova protežea Zlatka Hasanbegovića delegati su u izborima za članove predsjedništva počastili najvećim brojem glasova.
Samo dva tjedna kasnije ništa od toga više nije postojalo. Vlada je pala, Karamarko je bio prisiljen dati ostavku, sazvani su novi izbori, a HDZ je dobio novo vodstvo. Pero Ćorić ispao je i iz koalicije i iz Sabora, Milan Bandić je ispao iz sastava vladajuće većine, a Hasanbegović ispao iz Vlade i postao stranački disident. “Kuća” se ipak “sagradila na Mostu” s kojim je Andrej Plenković četiri mjeseca kasnije sastavio Vladu.
Od 1800 delegata koji su te subote gotovo jednodušno klicali mudrom vođi, 1799 bi se valjda danas pregrizlo za jezik. Uz iznimku Ive Banca, Tomislava se Karamarka u pristojnom društvu više ne spominje, kao da je Valdamort, Onaj-Čije-Se-Ime-Ne-Izgovara. Krsto Papić i Mirko Kovač svoje su “Lisice” snimili još 1969., ali je frapantno kako se u hrvatskoj politici te “Lisice” svaki put opet i nanovo dogode.
RADUJEM SE FEŠTI
Tom je rečenicom 1. lipnja 2016. ministar obrazovanja Predrag Šustar prokomentirao činjenicu da će se tog poslijepodneva na trgovima više hrvatskih gradova sakupiti 40 tisuća ljudi kako bi protestirali protiv njegove politike.
Pod utjecajem Crkve i konzervativnog krila HDZ-a Šustar je tijekom pet mjeseci svog mandata opstruirao rad na reformi školskog kurikuluma, sve dok ta sabotaža nije prouzročila ostavku tima koji je reformu provodio. Kad se suočio s nezadovoljstvom liberalnoga građanstva, Šustar se pokušao predstaviti kao saveznik, a ne protivnik promjene, a protest usmjeren protiv sebe sama spinom je pokušao prikazati kao dobroćudnu prvomajsku veselicu.
To sjedenje na dvama stolicama bilo je i ostalo karakteristično za HDZ-ov odnos prema reformi obrazovanja. Deklarativno za “reformu” - riječ koja u Hrvatskoj ima magijska svojstva - HDZ je ujedno trudbenički nastojao minimizirati promjene koje bi ozbiljna reforma neizbježno donijela. Žonglirajući s dvije loptice, Šustar se na koncu preigrao i izgubio. Otišao je s ministarskog mjesta, ali “radujem-se-fešti” gard i dalje je dominantan u politici vladajućih prema obrazovanju.
TAKOZVANI ORJUNAŠI
Kad su 17. lipnja u Saint Etienneu Hajdukovi navijači bakljama planirano prekinuli utakmicu Hrvatske i Češke na Europskom prvenstvu u nogometu, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović sazvala je ekspresnu tiskovnu konferenciju na kojoj je pozvala na rat represivnih organa protiv počinitelja, a ljude koji su bacili baklje nazvala neprijateljima Hrvatske (tzv. orjunašima).
Nije to bio prvi put da se dalmatinske navijače i ljude povezane uz Hajduk etiketira kao sljedbenike međuratnog desničarskog, protofašističkog unitarističkog političkog pokreta. Etiketiranje torcidaša i hajdukovaca kao “orjunaša” uvriježilo se tijekom 2015./16. kao standardni dio arsenala medija bliskih Zdravku Mamiću, službenih priopćenja GNK Dinamo, te dijela portala i internetskih postova. Unoseći taj rječnik na press konferencije u predsjednički ured, Kolinda Grabar-Kitarović napravila je ono što je inače karakteristično za 2016.: uvela je afektivni rječnik političkog polusvijeta u srce institucija.
Pri tom je - naravno - suvišno i upozoravati na barem dvije ironične dimenzije “afere orjunaši”. Orjunaši su kao pristaše autoritarnog, unitarističkog nacionalizma, desničari i ksenofobi ideološki zapravo bili i ostali jako bliski HDZ-u (dakako, s drukčijim rasporedom boja na zastavi). Osim toga, Kolinda Kitarović je za “orjunaštvo” optužila navijačku skupinu koja s okuke razmjerno redovno skandira ustaške slogane, koja je potpuno prezrela partizansku prošlost svog kluba, te se iz petnih žila trudi sebe i svoj klub uplesti u narative hrvatskog nacionalizma. Da su imali zrno soli u glavi, Hajdukovi bi navijači tog lipanjskog dana naučili lekciju i shvatili. Ma koliko se god trudili hrvatovati, za ideologiju hrvatskog nacionalizma oni su tek bastardno nahoče, jer je pravi najhrvatskiji klub ipak Dinamo.
VOJNA LEKARKA
Podrugljivim, ekavskim terminom “vojna lekarka” Zoran Milanović je koncem kolovoza u razgovoru s predstavnicima šatoraša iz Savske opisao profesiju majke svog protukandidata, novopečenog šefa HDZ-a Andreja Plenkovića. Spominjući profesiju majke svog konkurenta - liječnice vojne bolnice - Milanović je pokušao poantirati da je Plenković, baš kao i on, dijete komunističke građanske klase, urbane buržoazije formirane u Titovo doba. Pokušao je protivničke oponente podsjetiti da Plenković ni po čemu nije autentični desničar, nego politički oportunist koji u HDZ nije ušao iz identitetskih razloga.
Tu tvrdnju Milanović je, međutim, izrekao na način, na mjestu i u vrijeme koje nije moglo biti odbojnije. Usred predizborna kampanje sastao se bez ikakva razloga s pučističkom družbom koja mu je 19 mjeseci radila o glavi. Sastančeći s njima klevetao je političke protivnike i političare iz susjednih država, a da pri tom nije znao da ga ljudi s kojima se sastaje snimaju. Što je najgore, podrugljivom ekavicom Milanović je u difamaciju političkog protivnika unio crtu šovinizma. A strah od šovinizma bio je u tom trenutku i jedini razlog zašto ljudi glasuju za njegovu opciju.
“Vojna lekarka” je - može se slobodno reći - pokopala Milanovićevu političku karijeru, a možda i na dulje staze unakazila ugled SDP-a. Samo 20 dana kasnije, SDP je na izborima grdno propao, a liberalna i lijeva politika su (valjda) naučile da borba protiv ovakvog rječnika mora biti njihov “core business”. Kad god ga se sami laćaju, vlastiti će im glasači poslati poruku. Niste nam potrebni, za “vojne lekarke” nam je dosta i HDZ.
Željko Glasnović
FENOTIP TITOJUGENDA (SKOJEVKE DLAKAVIH NOGU)
Dvije gornje kovanica samo su dio uvreda koje je u inspiriranom i literarno živahnom postu na Facebooku sasuo nezavisni zastupnik iz dijaspore Željko Glasnović nakon što je 24. rujna 2016. skupina studenata zagrebačkog Filozofskog fakulteta organizirala protest protiv dekana Vlatka Previšića. Bivši kanadski emigrant i pukovnik HVO pri tom je literarno nadahnuto opisao i “genotip” tih titojugendovaca, koji u njegovom književnom opisu izgledaju otprilike kao Marsijanci u nekom od SF filmova “crvene opasnosti” koje je Hollywood snimao 50-ih.
Glasnovićem turobno-zabavni komentar na Fejsu pri tom je i analitički zanimljiv, jer se u njima razotkriva jedna od najdubljih političkih fantazija hrvatske desnice. Glasnović, ali i ne samo Glasnović, otpor nacionalističkoj ideologiji u Hrvatskoj ne može objasniti nikako drukčije nego transferom genetskog materijala. Protivnici njega i njegove ideologije naprosto moraju biti “krive krvi”, oni moraju biti djeca privilegirane partijske oligarhije, razmažena derišta koja su mržnju prema “našoj stvari” poprimila s majčinim mlijekom u elitnim podsljemenskim vilama. Iz Glasnovićeva komentara izvire dubinski instinkt nepovjerljivog emigranta: ako je netko do 1990. ovdje uopće i živio, taj mora da je nepovratno inficiran, a tu infekciju prenosi i na naredni naraštaj. Glasnović je zapravo ideolog transgeneracijske lustracije.
ČOKOLINDA
Kovanica “Čokolinda” osvanula je na društvenim mrežama početkom prosinca, svega nekoliko dana nakon što je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović u Dubrovniku na Dan sv. Nikole djeci ratnih veterana dijelila pakete u kojima su bile i vojvođanske čokoladice Mony. Nakon što je jedan od roditelja otkrio da je u paketu od predsjednice dobio “srpsku čokoladu”, predsjednica se Republike ispričala ozlojeđenim roditeljima, čime je izazvala diplomatski incident i mali trgovinski rat. Iz tog skandala, čini se, profit je zasad najviše izvukla subotička tvornica Pionir koja je dobila PR kakav se ne može platiti, te koja sada jumbo plakatima reklamira Mony diljem Hrvatske.
Što se tiče Kolinde Kitarović, afera Mony za nju je stigla kao zaslužena kazna za grijeh iz grčke drame: hybris populizma. Tijekom čitavog mandata Kolinda Grabar je ustrajno estradizirala vlastitu političku funkciju, komunikaciju s javnošću gradila je na smjesi lady Diane, pape i Djeda Mraza, švrljala je zemljom poput svetog Nikole koji gladi dječicu, daruje im vlastite potpisane sličice te u tekicu zapisuje želje. U aferi sa srpskim čokoladicama hrvatskoj se predsjednici ta bestidna estradizacija obila u glavu - u lice joj se rasprsnula čokoladna bomba koju je sama sklopila i zapalila fitilj.
PITANJE MI JE GLUPO
Tu je rečenicu 13. prosinca u televizijskoj emisiji “Nedjeljom u 2” izgovorio saborski zastupnik Ivan Pernar, da bi odmah potom ustao i napustio TV studio nakon samo petnaest minuta intervjua koji je tekao uživo.
Pernarov ispad u NU2 bio je samo finale medijske strategije mladog demagoga koju je on sistematski provodio prije, a pogotovo nakon što je u listopadu ušao u Sabor kao zastupnik. Od trenutka kad je dospio pod prave političke reflektore, Pernar je počeo vrijeđati novinare, upadati im u riječ, upozoravati ih da “razgovaraju s izabranim zastupnikom”, javno je pozivao na švercanje u tramvaju i neplaćanje RTV pretplate, a saborske rasprave iscrpljivao je beznadežnom, praznoglavom logorejom. Ipak, Pernarov ispad nije zanimljiv samo zbog Pernara. On je indikator potpuno nove dinamike u međuodnosima medija i (ne samo) antisistemske politike. Do nedavna političari su se medijima udvarali, borili se za njihovu naklonost i trudili preko PR-ova izboriti za prostor. U novom političkom pejzažu, stvari stoje oprečno. Naklonost medija vas pretvara u “samo još jednog” političara i “dio njih”, a auru prave, antisistemske autentičnosti možete izgraditi samo ako vas mediji preziru, kude ili mrze. Stoga ni Pernarov ispad nije tek eksces uzrokovan žučnom kesicom, nego dio osmišljene komunikacijske strategije u kojoj smo Mi Mi, a mediji Oni.
TO JE DELIKATNO PITANJE
Gornjom rečenicom hrvatski je premijer Andrej Plenković odgovorio na pitanje novinara što misli o tome da spomen-ploča s fašističkim sloganom stoji na zidu u centru Jasenovca, grada u kojem je ta ista ideologija pobila 80 tisuća ljudi. Sličnim početkom rečenice Plenković je odgovarao i na niz pitanja koja su se ticala srodnih - kod nas se pogrešno veli - “ideoloških” tema. “Delikatno pitanje” postalo je radna uzrečica kojom Plenković i njegova vlada u nedoglednu budućnost odgađaju izjašnjavanje oko onog što neki drže temeljnim civilizacijskim vrijednostima, a drugi “podjelama iz prošlosti”.
Ovakvom politikom “odlučnog možda” Plenković je mnoge prisjetio na još jednog apaurin političara nesklonog historiografskim svađama - Ivicu Račana. Pri tom su obojica za svoje “odlučno možda” imali razloge. Račan je oko pretpolitičkih tema okolišao jer je jednu komunističku stranku odveo tamo gdje ona nije htjela - u liberalizam i umjereni hrvatski nacionalizam. Plenković to radi zato što je jednu radikalno nacionalističku stranku odveo tamo gdje ona nije željela biti - u briselski demokršćanski centar. Barem dok se ne pojavi nekakva suvisla opozicija, hrvatski je premijer u situaciji da se mora više bojati vlastitih ljudi nego političkih protivnika, a plaho obigravanje oko “delikatnih pitanja” pokazuje da je toga i svjestan.