Nemamo mandatara i posve je neizvjesno tko će i kada formirati novu Vladu, ali već idućeg tjedna Hrvatska će imati novi Sabor. Nakon prvog kruga konzultacija na Pantovčaku, koje su pokazale zaglavljenost ljevice i desnice u svojevrsnoj pat-poziciji, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović odlučila je iznenađujuće hitno, deset dana prije ustavnog roka, sazvati konstituirajuću sjednicu hrvatskog parlamenta. Hrvatska u takvoj situaciji još nikada nije bila. Prvi put se Sabor saziva a da se ne zna tko će sastavljati novu vlast, pa se ne mogu znati ni kandidati za predsjednika Sabora i druge važne funkcije. Zašto je šefica države tako požurila, ne čekajući formiranje jasne parlamentarne većine?
Tvrdnje da će se zastupnici tako oduprijeti pritiscima ne djeluju uvjerljivo. Kao što uvjerljivo ne djeluje ni čovjek koji je priču o pritiscima i prijetnjama lansirao, ne pokazujući nimalo volje da je za javnost podrobnije objasni. Svejedno, predsjednica mu je, izgleda, poklonila povjerenje, pa ga je primila separatno, mimo njegove stranke. Premda s obzirom na povezanost tog SDSS-ova potpredsjednika s HDZ-ovim šefovima nije baš jasno tko tu koga zapravo pritišće. Brzinsko sazivanje zastupnika argumentira se i tvrdnjom da će izbor novog predsjednika Sabora pomoći kristaliziranju parlamentarne većine, no mnogo ozbiljnije zvuče spekulacije da se tako smanjuju šanse za HDZ-u mrsku opciju ponavljanja izbora. Kad zastupnici polaganjem prisege stupe u funkciju, obično je iz razumljivih interesno obojenih razloga do posljednjeg daha ne ispuštaju iz ruku.
Iznenađujuće hitro sazivanje Sabora motivirano je prije svega nekim razlozima o kojima se javno ne govori. Predsjednica se stavila u službu kovanja jednog novog stranačkog partnerstva. Posve je predvidljivo, tvrde dobro upućeni insajderi, da će Sabor u četvrtak dobiti predsjednika, i to iz redova Mosta, kojemu se jednako, ne birajući sredstva, pokušavaju umiliti SDP-ova kao i HDZ-ova koalicija. Kvaka je u tome da prema saborskom poslovniku kandidata za sve parlamentarne funkcije, pa i onu predsjedničku, predlaže trećina zastupnika. Što Most nema, pa je njihova kandidata za šefa Sabora, navodno, kanio predložiti HDZ. Takvim čašćavanjem ili kupovanjem partnera planirao se, navodno, realizirati prvi dio tajnog plana o spašavanju na izborima prilično havariranog Tomislava Karamarka. Ali ih je onda Zoran Milanović preduhitrio, pa je jučer - na prvi pogled ni sa čim izazvan - za tu funkciju javno kandidirao Božu Petrova.
Dosadašnji tijek postizbornih pregovora pokazuje svojevrsni hrvatski paradoks: svi su najvažniji politički akteri navodno programski suglasni, svi složni kad je riječ o najvažnijim poslovima i reformama koje se u državi moraju odraditi, ali zajedničku Vladu neće formirati. SDP se slaže s Mostom, čak i kad je to potpuno suprotno svemu što su sami u kampanji najavljivali. HDZ se isto slaže s Mostom, čak i kad se ovaj sam sa sobom sve manje slaže. Uglavnom, ispada da su lijeva i desna koalicija posredno preko Petrova uspostavile reformski konkordat. Ali, zajedno i dalje neće. Tvrde da su među njima nesavladive razlike. Konzultacije kod predsjednice pokazale su ipak zajedničku crtu: jedni i drugi teško će do formiranja Vlade. SDP je u prednosti, ali svejedno ne može dobaciti. HDZ je otimajući dvoje manjinaca pokazao da još nije bez šanse. Zoran Milanović ponovno je počeo pucati u vlastitu nogu. Nakon izbora napravio je nekoliko neoprostivih grešaka, poput škorpionskog utapanja Drage Prgometa ili bahatog ponašanja na Pantovčaku. Vlastitu je prednost pred konkurencijom uspio uništiti ili barem dovesti u pitanje. HDZ je trenutačno u ofenzivi, premda će teško napiljkati 76 zastupnika, što je dovoljno za osvajanje premijerskog mandata i formiranje Vlade, ali ne i za njeno stabilno funkcioniranje.
Ključeve Banskih dvora i dalje drži sve nepredvidljiviji i politički vratolomniji Most. Premda je njihove odluke i poteze teško predvidjeti, jer su sami sebi počeli skakati u usta, čini se da je Tomislav Karamarko tom gremiju trećeputaša mnogo bliži nego Zoran Milanović. Koalicijska suglasnost HDZ-a i Mosta neće se, izgleda, graditi na politici i reformama, to je sve više paradna šminka, nego bi se ključnim mogle pokazati neke kadrovske odluke. Za razliku od šefa SDP-a koji traži mandat za sebe, a ne za lijevu koaliciju, prvi čovjek HDZ-a takve uvjete ne postavlja. Čak se navodno spreman odreći premijerske funkcije, pod uvjetom da ga to ne izbaci iz stranačkog sedla. Druga je točka mogućeg suglasja Mosta i HDZ-a stručna vlada, ma što to značilo i ma što se pod tim pokušavalo prodati i proturiti. Karamarko je proteklog vikenda u jednom intervjuu ustvrdio da će glavne resore u kabinetu koji će HDZ formirati s Mostom preuzeti stručnjaci. “Naši uvjeti su uvijek bili jasni: reforme i stručna reformska vlada”, rekao je potom i Božo Petrov.
S jedne strane, ideje o formiranju vlade stručnjaka u našim su uvjetima posve razumljive, jer se Hrvatska nagledala premijera i ministara koji su se pokazali potpuno nekompetentnima. Koji pojma nisu imali o resorima što su ih trebali voditi. Povjerilo im vođenje države i to bez ikakve prethodne radne provjere, pa su zahtjevi o stručnoj vladi u nas nerijetko tek reakcija na takve potpuno slučajne ministre. S druge strane, tvrdnje da mandatar mora imati izborni legitimitet posve su razumljive. Premijer bez takve demokratske legitimacije teško da bi mogao funkcionirati. Politika bez povjerenja javnosti ništa ne može, pa će se pametni političari okružiti stručnim ljudima, a ne nikom korisnim partijskim uhljebima. To čini razliku između dobre i loše vlasti.
Ali, u našem slučaju ideja o stručnoj vladi debelo je natopljena mistifikacijama. U javnost puštena najava o formiranju vlade stručnjaka, u čemu su Most i HDZ trenutno navodno složni, zapravo se svodi na pokušaj spašavanja na izborima teško ranjenog vojnika Karamarka. HDZ bi odglumio da se u korist nekog navodno nezavisnog stručnog kandidata odriče premijerske funkcije, ali po imenima koja vrte po kuloarima jasno se cilja na vlastite moćnike iz sjene. Neke javno ne odveć eksponirane, ali sa stranačkom vrhuškom jako umrežene sive eminencije. Ideja je da u takvoj uvjetno rečeno stručnoj vladi Tomislav Karamarko dobije funkciju drugog čovjeka i to na poslu za koji je zaista verziran. Kako tvrde dobro upućeni izvori, smiješi mu se položaj potpredsjednika za domovinsku sigurnost. Uvođenje takve dosad nepostojeće funkcije moguće je braniti novonastalim međunarodnim okolnostima.
To je drugi dio tajnog plana spašavanja ne samo Karamarka, nego i postojećeg odnosa snaga u HDZ-u. Stranački bi se šef, kao, žrtvovao, a zapravo oslobodio tereta premijerskog položaja kojemu evidentno nije dorastao. Istodobno, u svojim bi rukama i dalje držao konce službi do kojih mu je najviše stalo i koje mu osiguravaju presudan utjecaj u sivoj zoni moći. Istodobno, tako mu se uvećavaju šanse da već otvorenu igru prijestolja u HDZ-u riješi u svoju korist. Može obraniti svoj položaj predsjednika stranke. U tom slučaju, tvrde insajderi, posve je moguće da se najave o reformskoj transformaciji HDZ-a brzinski utrnu, a potencijalni protukandidati za šefa stranke odustanu, kao da ih nikad nije ni bilo. Scenarij čuvanja statusa quo u HDZ-u ujedno eliminira sve učestalije spominjanu mogućnost ponavljanja izbora, čega se Karamarko najviše boji. Jer je i njemu, valjda, kristalno jasno da će stranku u nove izbore, kad god oni bili, voditi neki novi čovjek, ma tko to bio.