Ove su zime tri mala hotela, uz neveliku, ali važnu financijsku pomoć Ministarstva turizma, učinila golem, pionirski iskorak za domaću turističku industriju, čiji će odjeci odzvanjati još godinama.
Riječ je o ulasku istarske Stancije Meneghetti, zadarskog Bastiona i korčulanskog Dimitri Lešića u organizaciju Relais&Chateaux koja u hotelskom svijetu, osobito (ali ne isključivo) kada je riječ o manjim hotelima, posjeduje ugled i utjecaj zamalo sličan Michelinovu u restoranskom biznisu. Vijest je objavljena prekjučer, u Meneghettiju, u nazočnosti ministra turizma Darka Lorencina.
Relais&Chateaux osnovani su 1954. godine u Francuskoj: organizacija danas okuplja više od pet stotina hotela, među kojima, primjerice, bečki ultraluksuzni Palais Coburg, pa oxfordski legendarni hotel-restoran Le Manoir aux Quat Saisons (gdje Raymond Blanc već desetljećima drži dvije Michelinove zvjezdice), pa još odlikovaniji ugledni Waterside Inn u Brayu, ali i veliki londonski hotel Goring gdje je Kate Middleton provela posljednjih nekoliko dana djevojaštva. Najviše članova dolazi iz Francuske, no organizacija brzo raste u Sjedinjenim Državama i Aziji.
Članstvo u Relais&Chateaux jamči, dakle, visok imidž u hotelijerskom poslu i dovodi nove goste, visoke platežne moći i viših konzumentskih zahtjeva, utemeljenih i na znanju, a ne samo na bankovnim računima. Takvi su gosti, kada je riječ o Hrvatskoj, dosad dolazili uglavnom u Dubrovnik.
Na neposrednoj poslovnoj razini ulazak u Relais&Chateaux novim članovima znači i ulazak u globalni rezervacijski sustav, što automatizmom dovodi puno veći broj gostiju i što bi od 2014. napokon trebalo produljiti sezonu i tijekom zime (Meneghetti, Bastion i Dimitri Lešić već su ušli u online katalog Relais&Chateaux).
A siguran priljev turista s visokim kriterijima i dobrom platežnom moći omogućava daljnji razvoj kako samim članovima Relaisa, tako i njihovoj neposrednoj okolini.
Radi se, dakle, uistinu o operaciji koja u nizu segmenata, od promjene imidža pa do operativnih dobitaka, koristi cjelokupnom hrvatskom turizmu.
Evo kako je na primjeru Stancije Meneghetti (ali taj primjer vrijedi i za druga dva hotela jer su sva tri primljena istodobno) izgledala procedura ulaska u Relais&Chateaux.
“Prije dvije ili tri godine”, sjeća se zagrebački odvjetnik Miroslav Plišo, suvlasnik Stancije Meneghetti, “Stanciju je posjetio jedan gospodin za kojega sam još tijekom njegova boravka doznao da radi za Relais&Chateaux. Razgovarali smo, pa mi je kazao da bi naša vila bila idealan kandidat za članstvo kada bi funkcionirala kao hotel. Dakle, mi smo u ono vrijeme Meneghetti iznajmljivali kao vilu određenoj grupi koja je ondje provodila neko vrijeme. Taj se posao sve manje isplatio pa smo se, s obzirom na našu društvenu realnost, ali i na trendove u svjetskoj turističkoj industriji, odlučili demokratizirati. Vila je postala hotel s različitim rasponom cijena koje više definitivno nisu pretjerane. To nam je omogućilo da 2013. godine zabilježimo najbolje poslovne rezultate otkako postojimo. E sada, u proljeće ove godine, ponovno nas je posjetio inspektor Relaisa. Nije se radilo o istom čovjeku, niti sam ovaj put znao da je on u hotelu. Boravio je, znači, potpuno anonimno te nas je, na temelju anonimnog boravka, preporučio za članstvo. Zatim su u Meneghetti ponovo, ali najavljeno, došli još neki ljudi iz Relaisa, koji su verificirali prvi izvještaj. I onda smo krenuli u pregovore o članstvu”, kaže Plišo.
Ovdje je zanimljivo primijetiti da Relais&Chateaux koristi sličnu metodologiju kao Michelin kada dodjeljuje više od jedne zvjezdice. Naime, nakon što Michelinovi inspektori preporuče da pojedini restoran zaslužuje dvije zvjezdice, njihovi nadređeni kreću u verifikaciju preporuke: dvije se zvjezdice nikada ne dodjeljuju na temelju procjene samo jednog inspektora.
Nakon što su Plišo i njegovi partneri počeli pregovarati s Relaisom, na scenu je stupilo Ministarstvo turizma. Naime, članarina u Relais&Chateaux se naplaćuje.
Za hotel veličine Stancije Meneghetti (pet ili šest soba) članarina iznosi dvadeset tisuća eura godišnje.
Ministarstvo turizma odlučilo je za sva tri hotela sufinancirati članarinu u iznosu od 75 posto prve godine, 50 posto druge godine i 25 posto treće godine članstva, što je, naravno, za hotelijere predstavljalo veliko olakšanje i stimulaciju da se pridruže Relaisu.
Utoliko je neobično što se više hrvatskih hotela nije pokušalo učlaniti u Relais: sasvim sam siguran da među obiteljskim i manjim hotelima Relaisove kriterije zadovoljavaju, primjerice, splitski Vestibul i dubrovačka Villa Dubrovnik, kao i opatijska Bevanda koja je, međutim, prekasno otvorena da bi ove godine konkurirala za ulazak u Relais&Chateaux.
Kriteriji za članstvo relativno su jasni: svi hoteli moraju biti ozbiljno luksuzni (no pet zvjezdica nije uvijek preduvjet - zadarski Bastion ima četiri), moraju se isticati besprijekornim servisom i ljubaznošću osoblja, posebnim karakterom i wow efektom koji je u hotelijerskoj i ugostiteljskoj industriji puno važniji nego što se kod nas misli. Zbog ovog zadnjeg rovinjski je Lone, premda jeftiniji i nepretenciozniji, zapravo značajno privlačniji hotel od susjednog Monte Mulinija.
Članstvo u Relais&Chateaux može neposredno utjecati na poslovnu budućnost i na širenje pojedinog hotela, postoje li za to uvjeti.
Dimitri Lešić, jedan od najimpresivnijih hotela na Jadranu, ne može se, nažalost, povećavati izvan svojih pet fantastičnih apartmana jer zbog svoje lokacije fizički nema kamo.
Međutim, Stancija Meneghetti mogla bi vrlo skoro, već do 2016. godine, prerasti iz butiknog hotela u oveći resort.
Naime, potaknuti ulaskom u Relais, Plišo i njegovi partneri odlučili su aktivirati plan o proširenju Meneghettija na šezdeset do sto kreveta u novim paviljonskim objektima. Cijela bi investicija koštala od 15 do 20 milijuna eura: posebno je zanimljivo da se ne planira pokriti bankovnim kreditima, nego okupljanjem investitora, što je poslovni model koji se u hrvatskom turizmu relativno rijetko primjenjuje.
Ako bi Meneghetti uistinu narastao na šezdesetak do sto kreveta, s pravim restoranom visokog ranga, radilo bi se o strateškom dodatku već pomalo uspavanoj istarskoj turističkoj i gastronomskoj sceni.
Hrvatski turizam svake godine bilježi vrlo dobre rezultate. Struktura gostiju lagano se mijenja, omiljene destinacije također se mijenjaju, pa je tako ove sezone Split zabilježio nevjerojatnu turističku eksploziju (premda u Splitu ne postoji niti jedan pristojni veći hotel), ali još uvijek nije došlo do odlučnog iskoraka koji bi Hrvatsku profilirao i kao zemlju luksuznog turizma, visoke gastronomije i uzbudljivih vina, i koji bi nam doveo puno, puno gostiju koji su navikli spavati u hotelima poput Four Seasons ili St. Regisa, koji su navikli jesti u restoranima Michelinovih standarda i koji su navikli naručivati više od jedne butelje finog vina uz ručak i večeru.
Dapače, prilično je neobično da na tisuću kilometara hrvatske jadranske obale još uvijek - ne računajući više nego dvojbeni slučaj Kempinskog u Savudriji - ne postoji niti jedan hotel koji pripada luksuznim lancima, dok, primjerice, na samo nekoliko kilometara balinežanske plaže Nusa Dua prolazite kroz živi katalog velikih hotelskih brendova.
Hrvatskoj su, želi li značajno unaprijediti svoju turističku industriju (kao i gastro industriju i vinsku industriju, koje su nužno vezane uz turizam: Plišo je, primjerice, samo ovoga ljeta u Meneghettiju prodao dvije tisuće butelja svojih vina!), upravo nužni prepoznatljivi i luksuzni turistički brendovi, kao i institucije poput Relais&Chateaux ili Michelina. Skok za sedam na ciljanih petnaest milijardi eura neće se ostvariti sa sadašnjim hotelima, sa sadašnjim stanjem stvari u gastronomiji, pa tako ni sa zadržavanjem na sadašnjim gostima.