Prije četiri godine, dvije godine nakon početka krize, još je sve izgledalo drukčije. Hrvatska je bila zemlja koja je zbog načina na koji je preživjela početni krizni udar ubirala pohvale stručnjaka. Pred njom je bio samo još jedan veliki test, nekoliko posljednjih koraka pri ulasku u Europsku uniju. Vlada je u travnju 2010. predstavila Plan gospodarskog oporavka koji je za nju pripremio tim stručnjaka okupljenih oko Ekonomskog instituta i međunarodna ekonomska zajednica odlučila je da se, nakon sumnji koje je pobudio iznenadan odlazak premijera Sanadera, Hrvatska vratila u krug tranzicijskih ekonomija s kojima treba računati. Ako i nisu vjerovali tadašnjoj premijerki Jadranki Kosor, investitori su bili spremi povjerenje pokloniti stručnjacima.
Privid uspješnosti bio je, nažalost, kratkotrajan.
Oporavak je izostao, kao i najavljene reforme čiju se svrhu nitko nije potrudio kvalitetno objasniti javnosti. Promjena vlasti na izborima nije donijela rezultat.
Očekivanja su bila previsoka, mogućnosti, to danas znamo, skučene. Manjak znanja i hrabrosti donio nam je Hrvatsku kakvu imamo. A unatoč tome što Standard & Poor’s rušeći kreditni rejting Hrvatskoj izrijekom proziva hrvatsku vladu za promašaj, krivica za naše današnje nevolje počiva na daleko širim temeljima.
Zašto Hrvatska šestu godinu zaredom nastavlja živjeti u recesiji, zašto su izostali čak i kratkotrajni pozitivni efekti ulaska u Europsku uniju koje su dosad osjetile baš sve druge nove članice? Zašto je S&P Hrvatsku još sredinom 2011. svrstao među “pale anđele” i danas joj opet predviđa najmanje dvije godine slabašnog 0,2-postotnog rasta, daleko slabijeg nego u većini zemalja nove Europe?
Najlakše je okriviti Vladu koja je najveći dio prve polovice mandata provela sjedeći na rukama. Njihove isprike, nećemo ih sada nabrajati, dvije godine nakon preuzimanja države jednostavno više nisu uvjerljive. Što bi se, međutim, dogodilo da je Vlada skupila hrabrost i doista započela mijenjati Hrvatsku?
Čak i da su točno znali što trebaju činiti, suočili bi se s oštrim otporom društvene zajednice koja je i 22 godine nakon odlaska iz bivše države i napuštanja tadašnjeg političkog sustava zaleđena u svojoj zatvorenosti prema promjenama. Suočili bi se vjerojatno s masom na ulici, štrajkom u vitalnim sektorima - komunalnim službama, državnoj administraciji, zdravstvu i prosvjeti - s dramatičnim porastom nezaposlenosti u privatnom sektoru i s ogromnom početnom rupom u proračunu koju bi u prvoj “reformskoj” godini bilo teško zatvoriti zbog značajnog pada proračunskih prihoda.
Da su, međutim, znali što trebaju napraviti i da su skupili za to hrabrosti, početni otpor koji je prirodan i neizbježan otopio bi se relativno brzo, u svakom slučaju s prvim vidljivim naznakama preokreta nabolje. Pobuna javnosti stala bi u trenutku kada bi država i poslovna zajednica uspjele uspostaviti razuman dijalog kojim bi zaustavile šestogodišnju plimu otkaza u privatnom sektoru koji bi pak, kada bi mu krenulo nabolje, relativno brzo mogao apsorbirati gubitke radnih mjesta u državnom.
Budući da nisu učinili što su trebali, s građanskim otporom i svim pratećim pojavama, uključujući i nove neplanirane, ali sada za punjenje skuplje rupe u proračunu, morat će se suočiti s dvije i pol godine zakašnjenja, vrlo vjerojatno prekasno da bi dovršili bilo koju od planiranih akcija.
S&P najavom da ne očekuje napredak Hrvatske do 2016. zapravo prejudicira za današnju garnituru nepovoljan ishod sljedećih parlamentarnih izbora. To što ih zasad nitko osim političke oporbe ne priziva znači samo da se na sceni još nije pojavio netko kome bi poslovna zajednica, ali i stranački neutralan dio biračkog tijela, bili spremni pokloniti povjerenje.
Vodeća koalicija danas se našla na jasnom raskrižju. Preostaje joj ili da se odmah povuče i po starom talijanskom receptu prepusti vlast sljedećoj, vjerojatno jednako privremenoj garnituri, ili da se, s obzirom na to da više ne može izgubiti na popularnosti, ali ni na uvjerljivosti, odluči ponašati kao da je na novom početku i zaigra čvrstu igru na sve ili ništa.
Tko god da se to usudi napraviti, a neupitno je da jednom netko hoće, uvest će u Hrvatsku novi pristup upravljanju državom, daleko zdraviji od današnjeg, i dati hrvatskim građanima priliku da u svojoj zemlji, ali i u širem kontekstu Europske unije žive onako kako su to zamislili još 1990. kada su krenuli iz Jugoslavije.