Ekonomije nove Europe uspjele su samo ako su izvozile proizvode s dodanom vrijednošću. Izvoz takvih proizvoda u krizi se pokazao kao snažan alat za preživljavanje. Zadnje istraživanje konzultanata McKinseya pokazalo je smjer i za Hrvatsku: ključni sektori koji jamče rast su prehrambena industrija, turizam, automobilska i avioindustrija. A recept je: inovacija i povećanje kompetencija profesora i jačanje znanja učenika
Globalno investitorsko pleme u istočnoj je Europi prepoznalo novi eldorado odmah po rušenju Berlinskog zida. Sovjetski se utjecaj otopio, nova su tržišta bila gladna zapadnog potrošačkog šarenila, a probuđeni europski istok bio je za razliku od uvijek pomalo divlje i nemilosrdne Azije ipak Europa, područje koje je sve do Drugog svjetskog rata dijelilo kulturu i sustave vrijednosti s ostatkom Zapada. Početkom devedesetih, kada su počeli pristizati, inozemni ulagači otkrili su rajski teritorij s radnom snagom 75 do čak 90 posto (Rumunjska i Bugarska) jeftinijom od one na zapadu, ali s visokim stupnjem obrazovanja radnika i nevjerojatnom motivacijom za rad od kojeg su očekivali gotovo jedino napredak. Većina država te “nove Europe” mogla se pohvaliti stabilnim makroekonomskim okruženjem, niskim zaduženjem na međunarodnim tržištima i relativno stabilnim monetarnim sustavima. Trebalo je, znači, razviti potkapacitirane bankarske sustave i krenuti u rat s vladama koje su, zavisno od zemlje do zemlje, brže ili sporije prihvaćale tržišna pravila i ulagače koji su stizali iz svijeta izvan njihovih granica.
Nerealna očekivanja
Hrvatska je tu napravila prvi niz pogrešnih koraka. Prvo - očekivala je da će se nakon relativno izdašne pomoći koja je stizala u ratnom razdoblju interes dijaspore proširiti i na područje biznisa, što se u velikoj mjeri pokazalo pogrešnim. Drugo, u nekoliko je pogrešnih privatizacijskih poteza izbrisala značajan postotak industrije, onog njenog dijela koji je uspio preživjeti ratna razaranja. Treće, nakon što je uspostavila snažnu i stabilnu domaću valutu i, unatoč zamjerkama “ekonomskih rodoljuba” uspješno privatizirala banke, propustila je uvesti porezni sustav koji bi djelovao poticajno na ulaganja u modernizaciju nekad snažne, ali dramatično zastarjele industrije. Umjesto da iskoriste blagodati povoljnog tečaja kune prema euru i dolaru za podizanje tehnološke konkurentnosti svojih pogona, novi hrvatski industrijalci krenuli su osvajati tržište po kineskom receptu - cijenom umjesto kvalitetom. Izgubili su bitku prvo od Kineza od kojih nisu mogli biti jeftiniji, a onda i od svih drugih koji su ranije od njih usvojili koncept kvalitete. Tradicionalna jugoslavenska tržišta - Rusija i “nesvrstani” - padom europskog komunizma izgubila su ideološku podlogu trgovinske razmjene. Ostao je samo biznis i bespoštedna konkurencija na globaliziranom tržištu.
Kao alibi za neuspjeh loših kompanijskih menadžera rođen je mit o precijenjenoj kuni. Čvrsta i stabilna domaća valuta koja je trebala postati jednom od najjačih poluga ekonomije, upravo zbog njih nikad nije u potpunosti prihvaćena. Kada je kriza nakon 2008. ubila svaku nadu da će Hrvatska brzo po ulasku u Europsku uniju uvesti euro kao domaću valutu, za usvajanje kune bilo je već prekasno. Danas nema hrvatske kompanije, ali ni hrvatskog građanina koji svoju potrošačku košaricu, svoje kredite i svoju sudbinu čvrsto nisu vezali uz euro.
Šansa za oporavak
Uz sve to, vrlo brzo po početku tranzicijskih procesa pokazalo se da su Hrvati debelo precijenili svoju spremnost za ulazak u društvo slobodnih tržišnih ekonomija. Točno je da je Jugoslavija bila najtržišnije orijentirana od svih europskih socijalističkih država. Točno je i da su upravo Slovenija i Hrvatska bile ekonomski najrazvijenije republike unutar takve Jugoslavije. Ali ono što je u doba bivše države njene građane stavljalo u prednost pred ostalima koji su bili “iza željezne zavjese”, pokazalo se utegom u vremenu kada se europski istok punim plućima otvorio prema Zapadu. Potpuno pogrešno, zbog realno većih osobnih sloboda i benevolentnijeg pristupa bivše države potrošačkim navikama, mi smo mislili da smo već tamo i veselo u prolazu mahali “istočnjacima” ne shvaćajući da nas prestižu. Otrijeznili smo se prvi put tek 2004. kada je prvi paket zemalja “nove Europe” priključen Uniji. Sljedeći šok uslijedio je 2007. kada je to uspjelo Rumunjskoj i Bugarskoj. Razotkrivanje korupcijske hobotnice 2009. u nizu procesa koji traju do danas bilo je vjerojatno posljednji udarac našoj nacionalnoj bahatosti. Pokaže li se to točnim, možemo se nadati da upravo prolazimo društvenu katarzu nakon koje bi trebao uslijediti preokret nabolje. Dovrši li ova vlada unutar prvog mandata taj posao, ostat ćemo joj dužni čak i ako izgubi sljedeće izbore.
Što dalje?
Globalni think tankovi srednjoj i istočnoj Europi opet predviđaju dobro razdoblje. Ostvari li se uobičajeni scenarij izmjene ekonomskih ciklusa, i pokaže li Hrvatska opet svoju nespornu sposobnost da na prilike u okruženju reagira poput ogledala, ulaganja bi se u relativno kratkom roku mogla vratiti na pretkriznu razinu. Zadrži li se, međutim, niska stopa uposlenosti nacije (tzv. radna aktivnost stanovništva) koja je u Hrvatskoj na samom europskom dnu, čak i po povratku investitora možemo očekivati tek lagani pomak nabolje, uz skroman rast BDP-a koji teško da bi do 2025. preskočio 2,8 posto. Iako se danas i takav čini nedostižnim, riječ je o rastu koji će nas dugo držati ispod željene granice životnog standarda.
Kraj depresije
Vrijeme je, međutim, da izađemo iz negativne spirale pesimizma koja cijelo naše društvo održava u depresiji. Relativno optimistični report koji je nedavno objavila konzultantska kuća McKinsey najavljuje novo dobro razdoblje na europskom istoku s mogućim povratkom na stope rasta kakve su bile u zlatnom razdoblju između 2000. i 2008. Gdje se vide motori novog rasta i što mi od toga imamo u Hrvatskoj?
Industrije budućnosti
Ekonomije nove Europe pokazale su se jakima u onim granama proizvodnje koje su utemeljene na znanju i u finalne proizvode ugrađuju značajan paket dodane vrijednosti. Trgovinska razmjena takvih proizvoda upravo u kriznom razdoblju između 2007. i 2011. pokazala se kao snažan alat za preživljavanje. Proizvodi tehnološki zahtjevnih industrija - McKinsey kao primjere navodi automobilsku, avioindustriju i “njima slične” - u međunarodnoj su se razmjeni u tom razdoblju pomakli od prosječno negativnih 2,1 posto BDP-a u 2007. do plusa od otprilike dva posto u 2011. i upravo su te industrije pomogle pri amortizaciji najžešćeg kriznog udara. Oni koji misle da Hrvatska u tom društvu nema šanse, varaju se. Primjeri AD-plastika koji godinama uspješno proizvodi i izvozi dijelove za autoindustriju ili austrijskog Wollsdorfa koji je u srpnju u Varaždinu osnovao hrvatsku tvrtku koja će, kada pogon bude dovršen, proizvoditi sjedala za Boeingove jumbo-jetove nisu osamljene pojave. Končar je uspješna tehnološka kompanija, jedna od rijetkih koja je imala dovoljno pameti da se nakon promjene političkog sustava ne odrekne vlastitog brenda iz ideoloških razloga. Ericsson i Siemens upravo u Hrvatskoj imaju snažne razvojne odjele. Hrvatsko izdanje Forbesa u više je navrata predstavilo male hrvatske oaze visoke tehnologije u kojima ni danas ništa nije nemoguće - pa ni razvoj i proizvodnja čipova za Intel u zagrebačkom Systemcomu, ili upravljanje sigurnosnim sustavima nuklearnih elektrana na udaljenim lokacijama što iz Lučkog radi Inetec.
Ključni problemi
Priključimo li tom društvu tradicionalne hrvatske industrije - proizvodnju hrane i građevinu, pa i turizam - uz relativno dobro razvijen bankarski sustav koji je sposoban za pružanje svih vrsta podrške, kao i neupitan potencijal za razvoj energetskog sektora, mi već imamo koktel kojemu bi uspjeh trebao biti zajamčen. To što dosad nismo uspjeli rezultat je upornog sljepila prema pogreškama sustava.
Kako bismo izbjegli dosadno beskrajno ponavljanje tužne priče o upornoj neuklonjivosti birokratskih prepreka koje u Hrvatskoj vrebaju investitore, kao i repeticiju detalja o tome kako nam je pravosuđe već davno otišlo kvragu, možemo zaključiti samo da je i jedno i drugo relativno brzo rješivo od trenutka kada se skupi dovoljno hrabrosti u garnituri koja upravlja državom. Danas najveći hrvatski problem nije birokracija, nego duboko nerazumijevanje procesa upravljanja - političkog i korporativnog - što nas u kombinaciji s bezumnim egalitarizmom, najtežim nasljeđem propalog sustava koji smo napustili 1990., drži zalijepljenima u zoni rezerviranoj za podrazvijene.
Rješenje problema ne treba uporno tražiti u studijama međunarodnih financijskih institucija kojima je štednja jedini recept za napredak. Izlaz iz depresivne letargije treba potražiti u obrazovnim sustavima zemalja na obodu Europe - Finskoj, Poljskoj i Estoniji, koji su njihovim građanima omogućili da razumiju prirodu krize, a onda i pronađu način za što brži povratak. Kako se naš model već pokazao lošim, besramno kopiranje uspješnih modela u tom slučaju ne treba smatrati sramotnom akcijom, kao ni brutalno usmjeravanje novca prema onim razvojnim centrima, školama i fakultetima koji su pokazali dosad najviše uspješnih projekata. Uspijemo li u tome, uspjet ćemo i u svemu ostalom. I bit će nam napokon dobro.