Sreo sam poteklog vikenda kolegu iz školskih dana, danas uspješnog kirurga s reputacijom koja nadaleko prelazi zagrebačku. Kaže da mu više nije jasno što se to događa u ovoj zemlji - kako je, pita, moguće da stranka na vlasti pozove političke (izborne) gubitnike da zajednički sudjeluju u radu Vlade, a da se u njihovim redovima zbog toga podigne pobuna? Ne bi li trebali biti zadovoljni što im se neočekivano pružila mogućnost da sudjeluju?
Kakva je to zemlja u kojoj Vlada i Sabor u posljednjem trenutku spriječe kolaps najveće kompanije, natjeraju zakonom vlasnika da se povuče, spase možda desetke tisuća radnih mjesta, a da to izazove lavinu javnog negodovanja?
I kako da tumači situaciju u kojoj svi optužuju državne regulatore da u slučaju Agrokora nisu reagirali na vrijeme, ali neki od vodećih analitičara u isto vrijeme prozivaju državnu agenciju za nadzor financijskih usluga (Hanfa), jednog od tri regulatora koji je mogao nešto napraviti, zbog navodno za tržište štetne obustave trgovanja dionicama Agrokorovih kompanija?
Može li, pita me sugovornik, itko u ovoj zemlji pokušati nešto napraviti, a da ga se ne optuži za manipuliranje javnošću, zloporabu položaja, sukob interesa ili nepoštenu političku trgovinu?
Jedini mogući odgovor je - ne može. Preživjet će, a možda i uspjeti u svojoj politici onaj koji ostane imun na takve, a možda i teže optužbe, pod uvjetom da sam zna da se nije ogriješio. Politika nije biznis za tankoćutne.
HDZ i HNS nisu prevarili svoje birače kada su odlučili krenuti zajedno, prevarili bi ih da su odustali od tog, zasad čini se jedinog mogućeg pokušaja da se motor ekonomije ponovo ne ugasi. Pritom se HDZ kakav vodi Andrej Plenković nije pokazao kao stranka krajnje desnice, a HNS, unatoč bivšim koalicijama sa SDP-om, nikada nije bio stranka ljevice. Obje stranke pretendiraju na poziciju desnog centra, i obje su zastupnice liberalne ekonomske politike i europske Hrvatske.
Zato je pogrešno pitanje je li Plenković ubio ili spasio HNS. Nije napravio ni jedno ni drugo. Popunio je Vladu ministrima od kojih očekuje bolju suradnju od one kakvu je imao s ministrima iz Mosta. HNS je takve imao na raspolaganju.
Jesam li uvjeren u iskrenost njihovih namjera? Nisam, naravno. Obje stranke ušle su u koaliciju s vlastitim političkim računicama. Vjerujem, međutim, da im treba dati priliku da pokušaju. Ako nismo zreli za veliku koaliciju po ”njemačkom modelu”, a istodobno smo zasićeni lošom politikom stranački previše šarenih vlada, možda je ovo dvostranačko partnerstvo političkih pragmatika dobar način za zakasnjelo hvatanje političkog fokusa.
Desetljeća nagomilanog nepovjerenja u političare i njihovu bez razlike lošu politiku dovela su nas do toga da je Hrvatska danas jedno od najlošijih mjesta za planiranje budućnosti. Ne vjerujući nikome, čini se da smo na svakim izborima izabrali pogrešne. Nismo im prestali vjerovati bez razloga. Moramo im, međutim, dopustiti da to povjerenje zarade.
Hrvatska danas gubi utrku s Novom Europom prema svim pokazateljima - od BDP-a do osobnog standarda, upozorava Ekonomski lab, blog neumornog analitičara Velimira Šonje. U nedavno objavljenom kratkom pregledu autor analizira svježe pokazatelje Eurostata i uspoređuje statistike BDP-a po stanovniku (čiji rast već drugu godinu slavimo) sa stvarnom individualnom potrošnjom građana i jednostavno objašnjava zašto nema razloga za slavlje.
Osobna potrošnja, koju analitičari EU tretiraju kao pokazatelj kvalitete življenja u pojedinoj zemlji, jasan je znak živimo li bolje ili lošije od stanovnika zemalja s kojima se uspoređujemo. Hrvatska je po tom kriteriju danas na 59 posto prosjeka Europske unije. Iza nas je i po BDP-u i po potrošnji ostala jedino Bugarska. Rumunjska je s Mađarskom po osobnoj potrošnji na 63 posto EU prosjeka, Slovenija na 75, Slovačka na 77 (kao i Grčka), Češka, kao najbolja tranzicijska država, danas je već po osobnom standardu na 78 posto europskog prosjeka... Nije nam, međutim, trebao Eurostat da zaključimo koliko smo u tranziciji podbacili.
Prošlogodišnje buđenje iz recesije (započeto još u posljednjim danima Milanovićeve Vlade) i prošlotjedni izlazak iz europske procedure prekomjernog deficita dobre su vijesti, ali one znače malo dok svatko od nas tu pozitivnu statistiku ne osjeti i na vlastitoj koži.
Mi još sa zavišću promatramo život na “bogatom zapadu”, koji nam se čini gotovo jednako dalekim kao i početkom devedesetih kada smo kretali u avanturu osamostaljenja i promjene društvenog ustroja države, ali još više nas zaboli svaki statistički pomak neke od zemalja europskog, i dalje relativno siromašnog istoka. S dobrim razlogom, jer još do sredine devedesetih sve su nam gledale u leđa.
Za hepiend: odlično je da je kriza Agrokora pogodila Hrvatsku u vrijeme kada je ciklus rasta na početku zamaha. To ne daje priliku restrukturiranja samo posrnulom koncernu i njegovim potencijalno zdravim kompanijama nego i cijeloj domaćoj ekonomiji. Ne trebamo niti ne smijemo tražiti nasljednika Agrokoru, moramo spriječiti svakoga tko se pokuša nametnuti na takvu vrstu “liderske” pozicije.
Jednako tako, vrijeme je da u svojoj potrazi za političkim vodstvom prestanemo tražiti nasljednika svemoćne Partije, čvrstu stranku jedinstvene ideologije i monolitnog svjetonazora. Pronađemo li je, osigurali smo si i čvrstu poziciju na dnu Europe.