Opet se raspravlja o euru. Ovaj puta, prošle srijede, raspravu je potaknuo Ekonomski lab Velimira Šonje, najagilnijeg domaćeg analitičara kojega već značajan dio financijske zajednice vidi kao nasljednika guverneru Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića, nakon što mu u lipnju sljedeće godine istekne mandat. Nisam doduše uvjeren da je i sam Šonje sebi zamislio takav nastavak karijernog puta, ali "krug upućenih" dovoljno je velik i dovoljno blizak epicentru da smatram obavezom taj njihov umreženi šapat podijeliti s javnošću. Dotad, a godina je duga, Šonje će sigurno biti aktivan u pomoći guverneru Vujčiću da Hrvatsku zadrži u okvirima razumne monetarne politike i da nas, ako je moguće što prije, dovede u eurozonu.
Danas je vjerojatno već svima jasno da rasprava treba li ili ne treba Hrvatskoj euro u stvarnom životu ne postoji. Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska je preuzela i obavezu da uvede euro, a današnja povezanost hrvatske ekonomije s eurom trebala bi na kraju taj valutni skok učiniti relativno bezbolnim. Rok za uvođenje zajedničke valute nije čvrsto definiran, u mnogočemu to ovisi i o sudbini same eurozone, ali imali smo prilike naučiti da se svako usporavanje procesa sa zadanim završetkom na kraju za nas pokaže štetnim. (Primjer: da smo ranije riješili otvorena pitanja sa Slovenijom, danas bi vjerojatno i rasprava o euru bila zaključena.)
Šonjin prošlotjedni elaborat o troškovima i koristima ulaska u eurozonu opet je ukazao na prevagu korisnog: s eurom nestaje valutni rizik, jača stabilnost kamatnih stopa, gubi se trošak konverzije valuta, jača financijska i ekonomska stabilnosti države... Uđemo li u eurozonu, novac Europske centralne banke bit će i nama na usluzi. Vodeća zamjerka "eurofoba", da će Hrvatska ulaskom u eurozonu izgubiti monetarni suverenitet i da će ući u klub čija se monetarna politika vodi prema interesima velikih banaka i najvećih i "najmoćnijih" država EU nije posve bez temelja, ali rizik da stvari krenu ukrivo manji je od današnjeg. Najvećim državama nije u interesu nestabilna periferija Unije, jer u tom slučaju i njihovi tamošnji biznisi su nestabilni. Banke će u početku čak izgubiti dio prihoda koji im danas dolazi od konverzije, ali jednostavna europska regulativa, daleko jednostavnija od današnje hrvatske, bit će dovoljna da im relativno brzo otvori nove prostore za zaradu.
Vežući svoj ekonomski i financijski život uz euro, Hrvati su monetarni suverenitet zadržali samo deklarativno. Nije to ništa novo, davno prije europskog uvođenja zajedničke valute, još od sredine prošlog stoljeća, vodeća obračunska valuta u ovim krajevima bila je njemačka marka i tada to nitko nije stavljao u pitanje, između ostalog i jer nismo bili u prilici usvojiti marku i kao vlastitu valutu, što će se dogoditi s eurom kada se priključimo eurozoni.
U stvarnosti, mi danas imamo sve obaveze zemlje koja suvereno upravlja svojim monetarnim sustavom iako smo se, s obzirom na gotovo potpunu euroiziranost ekonomije, tog suvereniteta odavno odrekli i nijedan alat "suverene monetarne politike" danas nam više nije na raspolaganju. S druge strane, Europska centralna banka nema nikakve obaveze prema Hrvatskoj, sve dok Hrvatska nije u eurozoni. Na neprekidnom slijedu konverzija iz kune u euro i natrag danas profitiraju gotovo jedino bankari čiji je godišnji prihod od konverzije blizu dvije milijarde kuna, što im ne možemo zamjeriti, jer mi smo im pronašli taj posao.
Što reći onima koji i danas misle da nam to što imamo kunu jamči i slobodu promjene valutnog tečaja, ovisno o potrebama ekonomije? Formalno su u pravu, imamo kunu. Realno, svako rušenje tečaja domaće valute dovelo bi u dužničko ropstvo gotovo sve segmente ekonomije, a zajedno s njima i hrvatske građane. Poznajete li izvoznika koji nema kredit? Ili izvoznika kojemu nijedna od komponenti njegovog izvoznog proizvoda nije vezana uz uvoz strojeva ili sirovine?
Možda trebamo krenuti s druge strane, pa sa zakašnjenjem ipak dorasti do ekonomske snage koju smo si sami, početnim određivanjem relativno visokog tečaja kune, ambiciozno odredili. Takva vrsta naknadne prilagodbe nije lak posao, sigurno je teža od uvođenja eura, ali o tome se niti ne razgovara.
Danas su pred nama zapravo samo dva načina podizanja konkurentnosti. Jedan je spuštanje cijene rada, drugi je podizanje kvalitete hrvatskog proizvoda. Ovisno o tome za koji model se opredijelimo, imat ćemo razvijenu ekonomiju temeljenu na kreativnosti i izvrsnosti, ili korektan uslužni pogon, koji će velikom količinom jeftinih proizvoda, koje će proizvoditi relativno nisko plaćeni radnici, opskrbljivati tržišta na kojima je kupovna moć manja od naše.
Prvi je put zanimljiviji, teži i, rekao bih, bolji. Drugi je onaj o kojemu najčešće raspravljamo. O tome naime govorimo kada ističemo da je Jadran skup, a nije, nego je usluga koju na Jadranu nudimo gostima ispod razine cijene koju za tu uslugu tražimo, ili da je hrvatska valuta precijenjena, što jest i ostat će, ne podignemo li kvalitetu upravljanja ekonomijom. Samo ulaganjem u izvrsnost možemo podići kvalitetu hrvatskih proizvoda, posljedično dovesti do rasta njihove cijene na tržištu, a onda do viših plaća zaposlenih koji će, proporcionalno s rastom zarada, više i trošiti. To što je razvijenima odavno normalna ekonomija, nama je, čini se, i dalje "viša razine matematike". A nije.