Larry Page i Sergey Brin imali su dvadeset pet i upravo su završili fakultet, kad su u rujnu 1998. u prijateljevoj garaži u predgrađu San Francisca osnovali Google. Petnaest godina kasnije njihov je internetski servis jedna od najmoćnijih, najbogatijih, najbrže rastućih svjetskih kompanija s godišnjom zaradom od deset milijardi dolara.
Ipak, nemojte uzdisati za Larryjevim i Sergeyevim bogatstvom i kovati u zvijezde američki sistem, fantazirati što biste vi sa svojom pameću učinili u “zemlji hrabrih i domu slobodnih”.
Ne morate sa zahtjevom za radnu dozvolu cupkati na studeni pred veleposlanstvom Sjedinjenih Država u zagrebačkom Buzinu. Sposobnima se i ovdje pružaju mnoge mogućnosti. Znaju i naši mulci okrenuti pare, pa i lakše i brže nego američki.
Domagoj Maroević, na primjer, nije imao mnogo više od rečenog Pagea kad su ga stavili za šefa Lučke uprave u Splitu, a Ante Mihanović upravo je bio negdje Brinovih godina kad je postao Marojevićev zamjenik. I naši dečki uopće se nisu morali kinjiti nekakvim programiranjem, mrcvariti algoritmima, preklinjati za stipendije i strahovati jesu li dovoljno dobri za Stanford.
Splitski golobradi genijalci završili su samo provincijski Pravni fakultet, visokoobrazovnu ustanovu u kojoj je Anto Đapić čak magistrirao, i upisali se u Mladež Hrvatske demokratske zajednice.
Nepravedno se zaista ocrnjuje naša hrvatska domovina. Prokleti narod vazda nešto grinta i cmizdri, ne valja im ovo, ne valja ono, nema ovdje, kažu, perspektive, nema budućnosti, kenjaju o bedepeu, uspoređuju plaće i troškove života i nikad im dosta, nikako na zelenu granu.
Ali, ako mladi čovjek ima viziju, postavi li preda se jasan cilj, on će ga ostvariti, pa i ako je oskudnijih kvalifikacija.
Pogledajte rečenog Mihanovića. S dvadeset šest bio je zamjenik šefa Lučke uprave, a prije nekoliko tjedana imenovali su ga glavnim čovjekom svih županijskih ljekarni. Prešaltao se dečko dok si rekao britva.
Još koliko jučer je za dvije tisuća eura mjesečno bio autoritet za bruto registarske tone i rasute terete, a sad će za jednaku, ako ne i veću plaću, drmati u farmaceutskom biznisu, razvaljivati s analgeticima i antibioticima, premda ni o jednom ni o drugom zapravo ne zna više od prosječnog besposličara u sportskoj kladionici.
Subotom u podne na Rivi mogli biste nahvatati najmanje dvjesto jednakih lapana s Ray Ban naočalama da vam vode Lučku upravu i županijske apoteke.
Što je to, upitat ćete se vi sada zacijelo, što Mihanovića i Maroevića čini drugačijima od vojske mladića koji od materine nevelike penzije pod palmama gnjevno i bezvoljno srču veliku s toplim mlijekom, neodgojeno psujući vlast i državu?
Nema zapravo nikakve ozbiljnije razlike među njima, osim što su Mihanović i Maroević investirali u ukusno tamno odijelo i kravatu s motivom tradicionalnog pletera, očetkali plitke crne cipele, usvojili nekoliko pljesnivih političkih fraza i, važnije od ičega, tu i tamo došli na večeru s nekim moćnim muškarcem iz glavnog grada, smjestili se tihi i neprimjetni negdje na kraj stola i sramežljivo pijuckali plavac, sve čekajući trenutak kad će big gun pogledati u njihovu smjeru pa da mu se snishodljivo osmjehnu.
Svatko bi od nas to mogao. Sve što vam treba za uspjeh u Hrvatskoj sitnijim bi slovima stalo na polovicu lista A4 formata.
S dvadeset rečenica o domovini, katoličkom braku i braniteljima i vi biste, da ste pametni, mogli postati glavni za lučku upravu, apoteke, plavu ribu, tovnu junad, teške metale, prskanje voćaka, prometnu signalizaciju, radijske frekvencije, hidroelektrane, pčelarstvo, vatrogastvo, šumarstvo, biti županijski povjerenik za muflone i prepelice ili državni inspektor za blitvu i špinat, što god zapravo poželite za petnaest tisuća u domaćoj valuti, plus troškovi benzina i dodatak za odvojeni život.
Imate li dvadeset rečenica, crno odijelo i iskaznicu Mladeži, ništa vam drugo zapravo ne treba.
“To je sve?! Džizis Krajst!” uzviknuli bi sada zacijelo uglas Larry Page i Sergey Brin.