Uzbudljivo je iskustvo napustiti mjesto u kojem si proveo cijeli život. Lijepo je otići negdje gdje je kultura drugačija. Međutim, o onim ružnim stvarima ljudi često ne pričaju. Svi se uglavnom hvale kako im je tamo bolje jer ne žele da oni “kod kuće” saznaju da im i nije tako lako kako tvrde.
Kad si stranac, kad si u tuđoj zemlji i uzimaš “tuđu” plaću te “tuđa” radna mjesta, slika o divnom inozemstvu dramatično se promijeni. Otići i biti Expat može samo ona osoba koja je spremna neko vrijeme biti izolirana, usamljena i izmučena od drugih, nerijetko i diskriminirana. Ljudi te ne dočekaju baš “otvorenih ruku” i bez obzira što su možda prijateljski nastrojeni, jedino što misle jest: “Da se bar vrati od kuda je došao”.
Tih prvih mjeseci jedine osobe s kojima nemate dobre odnose su one s posla, dok su ljudi koje upoznajete vani, družeći se po kafićima, najčešće jako zainteresirani upoznati nekog stranca koji živi u njihovoj zemlji. Možda ih zanima kako njihov grad ili država utječu na nekog tko dolazi iz drugačije kulture, koji je odrastao među drugačijim običajima, a možda i zato što im je “cool” imati stranca za prijatelja.
Na žalost, na poslu provodite najviše vremena, pa se baš zbog toga znate osjećati jako usamljeno kada su ljudi prema vama hladni. S jedne strane, to je odlično za posao, motivirani ste jer vas ništa drugo ne ometa, predani ste jednom cilju. Kad se prilagodite na novom radnom mjestu, kad se ostali malo opuste i shvate da ste prihvatili novu kulturu, počnete primjećivati neke druge stvari i otprilike tada vam počne nedostajati - dom. Razgovori nisu jednaki kao kod kuće, neke šale nisu moralno prihvatljive, i pretjerana otvorenost i pretjerana zatvorenost stvara barijere u komunikaciji. Često sam se i sama uhvatila u imaginarnim razgovorima s prijateljicama iz Zagreba. Jednostavno mi je nedostajao naš humor, pa čak i neke proste riječi koje više nisam mogla koristiti. Nisam mogla nekome u šali reći “kak’ si glupa” i živciralo me što sam morala govoriti nešto što nisam mislila. U glavi mi je većinu vremena vladao kaos.
Sviđalo mi se što ljudi imaju razvijenu kulturu učestalog odlaska u restorane, a ne samo “za posebnu priliku”, međutim, teško je priviknuti se na hranu koju ne poznajete.
“Zašto nitko nema zagrebački odrezak?”, “Hrana nema okusa bez Vegete”, “Ova piletina je čudna”.
Piti vodu iz pipe valjda je najgora odluka koju sam ikada donijela. Doslovno sam mogla okusiti kemikalije kojima je ispunjena. Jedna od stvari koje stvarno ne mogu podnijeti jest zrak u velikim gradovima. Kosa mi je prljava prije kraja dana pa je najčešće moram svakodnevno prati, što nije dobro. Nikada nisam imala probleme s kožom, ali u trenutku kad se iskrcam na aerodromu i krenem prema Londonu, koža mi prođe kroz pubertet.
Možda vam se čini da pričam o sitnicama, ali te male stvari postanu vam jako bitne kada ih nemate. Shvatite koliko ste uzimali sve zdravo za gotovo, shvatite kako su te male stvari tipa “Vegeta”, “voda iz pipe” te “zrak” luksuz koji niste znali cijeniti dok vam je bio dostupan. No, ono što mi ponajviše nedostaje jest klima. Nedostaje mi sunce i toplina. Ovdje me je dočekalo hladno vrijeme, jaknu nosim deset mjeseci u godini. U Londonu izgubim motivaciju za izlaskom u šetnju jer se sjetim da će ili pasti kiša ili zapuhati hladan vjetar. Nekoć sam uživala voziti svoj automobil po Zagrebu, a sada me strah uopće sjesti na vozačko sjedalo jer je promet kaotičan i opasan. I naravno - još se voze na suprotnoj strani.
Kave na Cvjetnom trgu u kojima sam uživala, u Londonu jednostavno ne postoje. Svi gaze jedni preko drugih s kavama koje nose u papirnatim šalicama. Ovo pišem iz Rovinja gdje sam u trenu shvatila koliko mi sve ove sitnice nedostaju. Naravno, plaća koju primam izvan Hrvatske mi je bolja, samim tim i standard, ali shvaćam koliko je kvaliteta života u Hrvatskoj bolja i koliko mi nedostaju sve te male stvari koje novac ne može kupiti.
Živcira me veličanje života u inozemstvu koje se tako često može čuti. Gdje god da odete, dočekat će vas dobre i loše stvari. Dobrih i loših stvari ima i u Hrvatskoj. Koliko god daleko otišli ili pobjegli, mjesto iz kojeg ste došli nikada ne pobjegne iz vas. Neke stvari usađene su u srž vašeg postojanja i ostaju uz vas do kraja života.
“Možeš ti s Balkana, ali neće Balkan iz tebe.”
Vani nikada nećete biti “domaći” koliko god se trudili prilagoditi i to postati. I možete se truditi zaboraviti od kuda ste došli i tko ste zapravo, ali iznenadit ćete sami sebe. Uvijek će vam srce malo poskočiti kada vam nepce okusi mirodiju tete Vegete, Čokolina ili Cedevite. Uvijek ćete nekome u odijelu objasniti da kravatu nosi zbog mjesta iz kojeg ste vi došli, vrijeđat ćete sva maslinova ulja jer je “vaše s Brača” najbolje, doktoru ćete reći da si nabavi “kantarion” jer on sve liječi, a kad vam konobar donese cugu, objasnit ćete mu da vi imate nešto što se zove rakija i da je mora probati nabaviti jer će sigurno postati hit. Vjerojatno ćete mu objasniti da vas je baka kao malog napila rakijom jer ste bili bolesni, na što će on pomisliti da ste živjeli na nekom brdu bez struje i s kozama. I pobjeći će od vas. Pekaru ćete objašnjavati što je burek, a što slanac i da bi sigurno imao više prometa kada bi ih prodavao. Kad na vijestima netko spomene Hrvatsku, skočit ćete i zaderati se “Home!”. Uhvatit ćete sebe sa smiješkom svaki put kada vam se dogodi taj “domaći” trenutak u kojem postajete najvjerniji ambasador svoje države, jer koliko god se uspješno prilagodili životu “vani”, uvijek ostanete ponosni na sitnice koje vas čine onime što jeste. Lijep je osjećaj otići, ali ljepši je osjećaj vratiti se i zaista uživati u svim tim sitnicama. I to puno bolje nego što ste ikada prije uživali.