Kao djevojčice su se igrale, išle zajedno u školu i bile prijateljice; jedna je postala tragična ikona, a druga je godinama čekala da ispriča priču o njihovom prijateljstvu. "Dnevnik Anne Frank", zapisi djevojčice koja se od nacističkog terora skrivala u okupiranoj Nizozemskoj, u 60 godina, otkad je prvi put objavljen, postao je glas generacije Židova poginulih u nacističkom režimu.
Prodan je u 75 milijuna primjeraka, čita se u školama diljem svijeta i inspirirao je pokretanje fondacije Anne Frank za borbu protiv antisemitizma i rasizma. Žena koja se još uvijek prisjeća djevojčice prije negoli je postala tragični simbol je Jacqueline van Maarsen, najbolja prijateljica Frankove. Svoje prijateljstvo i rat opisala je u knjizi koju je nazvala prema prvim riječima kojima joj se kao 12-godišnjakinji obratila Frank: Moje ime je Anne. Anne Frank.
Bilo je zastrašujuće vidjeti njemačke vojnike na ulicama, ali bile smo mlade i mislile da rat neće dugo trajati. Sviđalo nam se ići u školu, gdje smo bile vrlo bliske jer smo imale istu sudbinu, čak i učitelje. Napravile smo malo kino jer je Židovima bilo zabranjeno ići u kino i uživale smo pripremati se za to
Živo se prisjeća tog trenutka koji ilustrira razliku između njih dvije. Bio je to njezin prvi dan u školi. - Kad smo se upoznale, bio je to prvi dan u učionici. Ali nisam je stvarno tad upoznala jer je nisam ni vidjela. Anne je bila djevojčica koja je mislila da cijeli svijet gleda u nju - možda to ne zvuči lijepo, ali kasnije sam shvatila da tako razmišlja puno ljudi. A ja sam bila suprotna; sramežljiva. Poslije škole je na biciklu došla iza mene, pozvala me, a ja nisam znala njezino ime. Tada je rekla: Moje ime je Anne. Anne Frank - priča van Maarsen koja i danas živi u Amsterdamu, nedaleko od mjesta gdje su obje živjele.
- Bilo je zastrašujuće vidjeti njemačke vojnike na ulicama, ali bile smo mlade i mislile da rat neće dugo trajati. Sviđalo nam se ići u školu, gdje smo bile vrlo bliske jer smo imale istu sudbinu, čak i učitelje. Napravile smo malo kino jer je Židovima bilo zabranjeno ići u kino i uživale smo pripremati se za to - prisjeća se prijateljica Anne Frank.
Djetinjstvo je prekinuo rat; ljudi su počeli nestajati i bili odvođeni, a Anne se počela skrivati. Rijetki su se, priča van Maarsen, počeli vraćati, a jedan od njih je bio i otac Anne Frank, Otto. Sjeća se da je "došao u našu kuću, izgledao vrlo tužno i bio jako star i mršav". Snagu je usmjerio u objavljivanje dnevnika svoje kćeri što se van Maarsen nije svidjelo: -Toliko je mrtvih, i Anne nije bila ništa posebno. Kasnije je postala poznata.
Ona se nije htjela hvaliti prijateljstvom, a svaki put joj je neobično kad je turisti zaustave na ulici i upitaju gdje je kuća Anne Frank. Ili kad je čula bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona kako ju spominje u govoru. Tada se, kaže, prisjetila malene djevojčice. "Anne bi bila vrlo sretna", zaključila je.
Ivana Rimac
Prodan je u 75 milijuna primjeraka, čita se u školama diljem svijeta i inspirirao je pokretanje fondacije Anne Frank za borbu protiv antisemitizma i rasizma. Žena koja se još uvijek prisjeća djevojčice prije negoli je postala tragični simbol je Jacqueline van Maarsen, najbolja prijateljica Frankove. Svoje prijateljstvo i rat opisala je u knjizi koju je nazvala prema prvim riječima kojima joj se kao 12-godišnjakinji obratila Frank: Moje ime je Anne. Anne Frank.
Bilo je zastrašujuće vidjeti njemačke vojnike na ulicama, ali bile smo mlade i mislile da rat neće dugo trajati. Sviđalo nam se ići u školu, gdje smo bile vrlo bliske jer smo imale istu sudbinu, čak i učitelje. Napravile smo malo kino jer je Židovima bilo zabranjeno ići u kino i uživale smo pripremati se za to
|
- Bilo je zastrašujuće vidjeti njemačke vojnike na ulicama, ali bile smo mlade i mislile da rat neće dugo trajati. Sviđalo nam se ići u školu, gdje smo bile vrlo bliske jer smo imale istu sudbinu, čak i učitelje. Napravile smo malo kino jer je Židovima bilo zabranjeno ići u kino i uživale smo pripremati se za to - prisjeća se prijateljica Anne Frank.
Djetinjstvo je prekinuo rat; ljudi su počeli nestajati i bili odvođeni, a Anne se počela skrivati. Rijetki su se, priča van Maarsen, počeli vraćati, a jedan od njih je bio i otac Anne Frank, Otto. Sjeća se da je "došao u našu kuću, izgledao vrlo tužno i bio jako star i mršav". Snagu je usmjerio u objavljivanje dnevnika svoje kćeri što se van Maarsen nije svidjelo: -Toliko je mrtvih, i Anne nije bila ništa posebno. Kasnije je postala poznata.
Ona se nije htjela hvaliti prijateljstvom, a svaki put joj je neobično kad je turisti zaustave na ulici i upitaju gdje je kuća Anne Frank. Ili kad je čula bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona kako ju spominje u govoru. Tada se, kaže, prisjetila malene djevojčice. "Anne bi bila vrlo sretna", zaključila je.
Ivana Rimac