U velikim strankama, HDZ-u i SDP-u, događaju se ipak neke značajne stvari, izgleda kao da u njima radi još netko osim PR "stručnjaka". Recimo, HDZ upravo striktno provodi Oreškovićevu poreznu reformu, donose se zakoni, slažu i neku novu, malo neobičnu vanjsku politiku, očito usuglašenu s predsjednicom i tko zna s kim još, mijenjaju procedure oko kontrole mesa, polako biraju kandidate za gradonačelnike - s ispravnim prebivalištem i bez većih skandala - ima tu i nekih za velike stranke očekivanih čarki s djelovanjem tobože razornih frakcija, ali sve je zasad u granicama normale.
Tako i u SDP-u: završili su izbori, nije bilo iznenađenja s pobjednikom, stranka je tu gdje jest nakon razornog djelovanja bivšeg predsjednika, oporavak će potrajati, neće biti posebnog revanšizma ni ishitrenih odluka, probat će se nešto napraviti na lokalnim izborima, malo se tu smišlja neki teorijski zaokret u politici, sve je to samo magla, ali, opet, nema nikakvog političkog ludila. Kakve nam god bile, i koliko god ih kritizirali, hvala dragome Bogu da u ovom svijetu uznapredovaloga političkog egzibicionizma i opasne intervencije propagande u politiku, i dalje imamo dvije stabilne, ozbiljno djelujuće, razmjerno predvidive i ipak demokratski ustrojene političke organizacije kojima, kao što vidimo, građani i dalje u većini vjeruju.
Jer ovo što se događa sa strane već je u sferi političke fantastike. Na primjer Most, koji se probijao na propagandi da se radi o pročistaču politike, danas je već jedan od značajnijih zagađivača. Njihov panični trud da u svom zenitu pokušaju u sustav ugurati što više ljudi, i to po zavičajnom i interesnom ključu, nije ni neočekivan, ni nenajavljivan, ali je svejedno neugodan za promatranje. Još više od toga začudni su pokušaji saniranja štete i prikrivanja namjera. Hoćeš ubaciti kuma u javnu tvrtku pa ako ne uspiješ, samo kažeš da nisi ni znao za to, nego da je to netko drugi organizirao a da tebe nije pitao. Osudiš druga, prešutiš pojavu.
Ili odrediš kandidatkinju za gradonačelnicu pa shvatiš da nema ni uvjete za kandidaturu, ali onda samo kažeš da je to sve bila šala, skretanje pažnje, opaki PR da se kolegicu lansira za - neku drugu funkciju. No, nisu ti pokušaji pokvarenog, neprincipijelnog i nedemokratskog probijanja u politici karakteristični samo za Most - jedino što ih Most u posljednje vrijeme dovodi do karikature. Tog paradjelovanja u politici ima sve više u svakom dijelu političkog spektra. Pogledajmo, recimo, Sandru Švaljek, doslovno niotkud izvučenu kandidatkinju, i to kandidatkinju za sve što zatreba, koja dakle može, ako je neophodno, biti i lijevo, i desno, i na centru, i u Zagrebu, i u Vladi. Toliko je, dakle, sama po sebi već navodno jaka i utjecajna, valjda organski, a još nije prošla nijednu stvarnu izbornu provjeru. I njen je pristup poput Mostova: došla se boriti protiv sustava koji nepošteno zapošljava, ali tek kad je ona iz njega otpuštena. Na žalost, to je isti sustav u kojemu je sudjelovala dok je nisu izbacili i u kojemu je zaposlila i vlastitog muža. Pa onda, recimo, Ivo Josipović: sjetimo se, niotkud je postao SDP-ov kandidat za predsjednika države, nije obranio mandat, onda je činio sve da upropasti stranku koja ga je kandidirala i da joj umanji izborne šanse, čak je i svoju neku stranku osnovao, pa kad mu je sve to propalo - evo ga opet, nudi se za savjetnika opet toj istoj stranci koju nije uspio uništiti.
Ili Zlatko Hasanbegović: doveo ga je Karamarko, uzdigao ga je Karamarko, poziciju u stranci raskrčio mu je Karamarko, onda je zbog njegove i Karamarkove lustracijske agende Karamarko postao toliko izložen da je to HDZ u startu osudilo na neuspjeh i završilo, uz druge probleme, HDZ-ovim rušenjem HDZ-ove vlade. I sad je isti taj Hasanbegović iz loše prošlosti HDZ-a tobože bolja budućnosti HDZ-u jednom nakon Plenkovića.
Što je ustvari zajedničko Josipoviću, Grmoji, Hasanbegoviću i Sandri Švaljek, osim naravno njihove specifične percepcije morala u politici?
Zajedničko im je to što u suštini njihova bavljenja politikom nisu svjetonazori ni provedivi programi, nego uvijek neke kombinacije. Oni politiku i pristup prilagođavaju trenucima, stalno su u nekom ispitivanju tržišta, kao Kraš kad stavlja torticu s crnom čokoladom na tržište, stalno misle da se sve može prodati, plasirati, da se od svakog kandidata u svakom trenutku može napraviti pobjednik, premijer, predsjednik, da se od svakog brašna može napraviti fantastična pita. Povezuje ih to što im pogledi na politiku nisu niti idealistični niti im je politika životni poziv. Njima je politika faza ostvarenja osobnih ambicija, a ostvarenje tih ambicija ovisi o tome koliko će različitih interesa, često nepovezanih s javnim interesom, na svom političkom putu realizirati.
Zajedničko im je to što ne mogu izdržati disciplinu političke stranke, što ne vole biti birani između više kandidata nego instalirani, što se mnogo više oslanjaju na PR usluge nego na vlastiti dar za politiku, što pletu mreže izvan sfera politike jer nemaju potpore stranaka pa pomoć i asistenciju moraju tražiti od formalnih i neformalnih konzultanata, interesnih organizacija, aktivista, a sve to ima svoju cijenu. Zajedničko im je to što uvijek govore u parolama, što nikad ne možete zapamtiti nijednu njihovu misao, što slabo funkcioniraju u duelima i polemikama jer imaju uglavnom unaprijed pripremljene monologe. To su uglavnom ljudi koji u visokoj politici baš i ne traju, ljudi s kratkim političkim karijerama - pa vidite Josipovića, Hasanbegovića i Sandru Švaljek i pričekajte još malo da vidite Grmoju. Osim ako se karijerom ne shvaća već sama kandidatura.
"Ja ću biti gradonačelnica."
"Ja ću voditi frakciju."
"Ja ću biti župan."
"A ja bih opet malo rasturao SDP."