Tko bi rekao da je Andrej Plenković na čelu HDZ-a već 130 dana, a da mi i dalje razgovaramo o istome: što će biti s Kalmetom, kako će se HDZ postaviti prema optuženima iz Fimi medije, koje poteze vuče Brkić, radi li Most o glavi HDZ-u te hoće li na izborima u Zagrebu HDZ dati pravoga ili lažnog protukandidata Bandiću.
Još donedavno bilo je nekih, očito ishitrenih najava da će se krenuti drukčije: da će brzo biti raspuštene neke stranačke organizacije, prva među njima Zagreb, da će možda biti i unutarstranački izbori, a i u vezi s Mostom dugo se mislilo da im se može naći nadomjestak kroz dogovor s nekom drugom grupacijom u Saboru, možda HNS-om. Ništa od toga, Plenković je tamo gdje je bio i prije 130 dana: s Brkićem kao zamjenikom, bez kandidata za gradonačelnika Zagreba, u fazi uznapredovale kampanje Bandića, Švaljek i Mrak Taritaš, s opet starim temama poput Fimi medije i Kalmete te s još aktivnom Oreškovićevom Vladom (Marić, Tolušić i drugi) koja uglavnom obavlja, to jest dovršava, poslove započete davno prije Plenkovićeve ere.
Nedovoljno uvjerljiv početak za nekoga tko bi trebao ovladati najvećom i po svemu najkompliciranijom političkom strankom. I to u uvjetima kad HDZ, kao što je i sam Plenković ispravno naglasio, nema većinu nego mora paktirati s Mostom koji i dalje funkcionira kao čudnovata organizacija za korigiranje HDZ-a i odgrizanje HDZ-ova glasačkog tijela. Utoliko je pred predsjednikom HDZ-a u sljedećim tjednima i mjesecima najmanje deset velikih izazova. Prvi je ispit za Plenkovića postavljanje u odnosu na izbore u Zagrebu. Brkićev čovjek Andrija Mikulić i dalje očekuje da će on biti kandidat za gradonačelnika, a ne netko tko bi moguće imao veće izglede u borbi s Bandićem i još nekoliko kandidata koje ne treba podcijeniti. Odustajanje od najavljivanog raspuštanja zagrebačke oprganizacije, a onda još i eventualno postavljanje Mikulića kao kandidata, bio bi znak da Plenković sporo preuzima HDZ, a otvorilo bi i za njegov “novi HDZ” štetne spekualcije o nastavku tihog pakta s Bandićem. Drugi je izazov postavljanje prema Kalmeti, i to ne samo pitanje hoće li nakon nove istrage Kalmeta opet biti kandidat za gradonačelnika Zadra (vjerojatno neće), nego još više to kako će se Plenković općenito postavljati prema preživjelim strukturama u HDZ-u koje vuku repove iz vremena HDZ-ovih crnih fondova, koji su toliko naštetili stranci.
U tom kontekstu dolazi i treći mogući problem za Plenkovića, a to je odnos s Mostom. Kalmetino upiranje prstom na Most kao mogući izvor problema i namjernih istražno-pravosudnih provokacija na račun HDZ-a, to nije samo Kalmetino proizvođenje izgovora za sebe. Nije, naime, Kalmeta jedini u HDZ-u koji se ne miri s koalicijom s Mostom, mnogo je takvih u stranci, pa i na pozicijama visokog utjecaja, koji vjeruju da će cijena suradnje s Mostom u budućnosti za HDZ biti visoka. Četvrta je nepoznanica za Plenkovića sam Most, sad ne iz perspektive eventualno nezadovoljnih HDZ-ovaca, nego u pogledu namjera i budućih poteza Mosta, posebno uoči lokalnih izbora na kojima sigurno žele ostvariti neke rezultate, lako moguće baš nauštrb HDZ-a. Peto, Plenković se mora zapitati koje su krajnje namjere i koji su sve izvori napada na jednog od njegovih ključnih ljudi u Vladi, ministra obrane i generala Damira Krstičevića.
Posebno bi ga trebalo zabrinuti imaju li ti napadi i neke simpatizere u iHDZ-u i oko njega. Šesto, predsjednik HDZ-a morao bi se zamisliti i nad terminom unutarstranačkih izbora. Oni su odgođeni na neko vrijeme, ali nije baš izvjesno hoće li protok vremena biti povoljna ili, naprotiv, nepovoljna okolnost za Plenkovića, naime hoće li se njegova popularnost i snaga u stranci uz ovakvo upravljanje s vremenom povećavati ili smanjivati. Bude li ovo drugo, lako je moguće da na tim izborima, kad god oni bili, dobije još čvršću oporbenu strukturu u najvišim tijelima stranke, nego što je ima sada. Sedmo, u osobi ministra znanosti Pave Barišića Plenković ima neuralgičnu točku Vlade, izvor potencijalnih rizika, to više što je za njegov izbor u Vladi, za razliku od nekih drugih imenovanja, preuzeo osobnu odgovornost, to jest Barišić je predstavljen kao jedan od rijetkih ministara koji je s Plenkovićem i ranije tijesno surađivao.
Osmi je mogući problem za Plenkovića njegova osobna vidljivost na političkoj pozornici, ne samo u odnosu na opoziciju, nego čak i na neke pojedince iz njegove vlastite Vlade, recimo ministra financija Marića ili poljoprivrede Tolušića. Brzo će se vidjeti je li u vremenima tolikih ekscentričnosti u politici Plenkovićeva činovnička kontra nešto isplativo ili riskantno. Je li Plenković, ovako sedativan, terapija sustavu ili možda bolest sustava. Deveto, Plenković bi morao hitno neći neku vlastitu, svima lako shvatljivu, osobnu agendu u politici, negi svoj konkretan projekt, po čemu će ga se moći identificirati, jer ovo što se sada odvija to je sve zaostali Orešković-Marićev reformski komplet, a Plenković dolazi kao konferansijer, u najboljem slučaju izvršitelj.
I, deseto, Plenković ima problem i u pogledu definiranja vanjske politike: šef vanjskopolitčkog odbora u Saboru HDZ-ovac Miro Kovač došao je u sukob s predsjednicom države oko deklaracije sa Srbijom, a sam Plenković našao se u neprilici zbog prijateljskih savjeta Ukrajini - hoće li po mnogočemu nespojiv četverokut Plenković-Stier-Kovač-Grabar-Kitarović ikada pronaći zajednički jezik? Kao što vidimo, radi se o deset prilično teških izazova s kojima se Plenković još nije uhvatio u koštac. Ako ih uopće ne misli rješavati, morat će brzo smisliti neki efektan način kako da s njih skrene pažnju, a autoritet osvoji alternativnom metodom. Na žalost, ministar Tolušić već mu je ukrao dobru zamjensku ideju: da se postavi kao spasitelj Hrvatske od neke teške bolesti ili zaraze, u konkretnom slučaju salmonele. Salmonela je ništa prema opasnostima koje vrebaju nad predsjednikom HDZ-a.