Ubojstvo trogodišnjeg dječačića u Puli potreslo je hrvatsku javnost. Vjerojatno ne bi izazvalo toliku pozornost medija da ga nije umorila sama majka, 32-godišnja Chiara Pašić. Nema goreg zločina od čedomorstva, ono je strašno, stravično, užasno, monstruozno... Zapravo kao da ponestaje riječi koje bi izrazile dovoljno snažno moralno zgražanje za takav čin koji dovodi u pitanje jedan od najvećih tabua naše civilizacije, ljubav majke prema djetetu. Dapače, bezuvjetnu ljubav koju ljudskom biću ne može pružiti nitko drugi osim bića koje mu je dalo život. Dovesti tu ljubav na bilo koji način u pitanje, a ovakav događaj to, naravno, čini, jest koliko neoprostivo toliko i teško zamislivo. Ne, mit o majčinskoj ljubavi je da je ona instinktivna i apsolutna, prirodna, a ne uvjetovana izvana. Zato majci nije dozvoljeno pokazati da njezina ljubav možda ipak ovisi o mnogočemu.
Teško je shvatiti da je majka ubila dijete. Iz te je perspektive važno znati kako je uopće bilo moguće da se takvo što dogodi? Pretpostavka je da je nešto s njom kao majkom bilo krivo, da je Chiara Pašić ustvari bila nemajka, što je ubojstvo samo potvrdilo. Opravdano je tražiti razloge i motive bilo kojeg ubojstva. No, za ovakvo ubojstvo moraju postojati dodatni razlozi da bismo ga uopće mogli percipirati, toliko je neprihvatljivo. Ono ne da ne može imati opravdanja, nego ni razumnog objašnjenja. Odnosno, ni jedno osim teškog psihičkog poremećaja ne može biti prihvatljivo s obzirom na mit o bezuvjetnoj ljubavi.
Dakako da su mediji prionuli na pronalaženje motiva, pa su uskoro na vidjelo izašle razne stvari: da ju je muž tukao, da je dijete uvijek plakalo, da su u stan često dolazili muškarci, da na internetu ima izazovne fotografije - ukratko, da je žena sumnjivog ponašanja. Javila se i njezina majka, koja je izjavila da je Chiara bila problematična od puberteta, da je kao maloljetnica rodila djevojčicu, da je psihički nestabilna osoba, na što je upozoravala Centar za socijalni rad. Nisu ni susjedi bili baš sasvim neobaviješteni: “Da smo znali da je Chiara zlostavljala dijete, svakako bismo to bili prijavili, ali tko zna što se događa unutar nečija četiri zida. Jedino što smo čuli jest to da je dijete stalno plakalo, a toliko je plakalo da je gospođa u stanu ispod nje skoro zvala policiju da vidi što se događa. Ali odustala je od toga.” Da su susjedi bili uporniji, da je inspekcija Centra za socijalni rad radila svoj posao, da su rođaci pružili pomoć... itd. Sigurno je postojalo drugo rješenje za maloga Denisa, ono uvijek postoji.
Ispalo je da je Chiara zadavila sina jer je htjela otputovati u Makedoniju, a mali joj je smetao. I tu, zapravo, priča o ubojstvu završava, na banalnom motivu frustrirane, neodgovorne osobe koja je bila posve svjesna da je to što čini kriminal. Inače, postoji kategorizacija prema kojoj majke ubijaju djecu obično iz tri razloga: postporođajna depresija, psihološki slom i obiteljsko nasilje.
Tome treba dodati i ovako “običan” slučaj, ali i slučaj ozbiljne psihičke bolesti.
Nije Chiara jedina koja je počinila ovakav zločin, koji je češći nego što želimo vjerovati - stotine, tisuće žena to su učinile, diljem svijeta, iz najrazličitijih razloga. Dovoljno se samo prisjetiti masovnih ubojstava ženske djece u Indiji (21 posto do pet godina) i Kini, na primjer. Američki stručnjaci smatraju da je ubojstvo jedan od vodećih slučajeva smrti djece mlađe od četiri godine u SAD-u. Sjetite se majke koja je gurnula u jezero auto s dvoje djece ili ona koja je svoje petoro djece podavila u kadi - 11 takvih čeka smrtnu kaznu u SAD-u, gdje ih 200 godišnje strada od majčine ruke. Ima toga i kod nas, naročito ubojstva odmah nakon poroda, ali i kasnije, podsjećamo na slučaj Riječanke koja je prije par godina otrovala svoju dvogodišnju djevojčicu.
Antropolozi drže da treba zaboraviti ideju bezuvjetne majčinske ljubavi. Francuskinja Élisabeth Badinter, filozofkinja i feministica, svojim tezama o majčinstvu u pravilu izaziva žestoke polemike. I sama majka troje djece, pišući o povijesti majčinske ljubavi u knjizi “L’Amour en plus” (1980.), ona osporava mit materinskog instinkta. Našoj publici poznata je po knjizi “Sukob: Kako ideal suvremenog majčinstva ugrožava ženu” o pritisku koje mlade žene danas doživljavaju da se potpuno posvete podizanju djeteta, da ga doje što dulje, peru mu pelene i općenito čine sve kako bi bile savršene majke - što je ideologija koja je svodi na ambicije njezine bake. Još je 2010. Badinter opisala simptome nekonzervativnih promjena i njihov utjecaj na položaj žene koje su - zanimljivo - kćeri feminističke generacije. Piše i o tome kako dio žena žali što su uopće imale dijete. U povodu izlaska knjige, u jednom razgovoru za Der Spiegel, naslovljenom “Žene nisu čimpanze”, Badinter kaže: “Na primjer, 28 posto svih studentica u zapadnoj Njemačkoj odlučuje da neće imati djece. Takvo se što nije dogodilo u ljudskoj povijesti. To znači da prvi put ne možemo reći da biti žena znači - biti majka.”
Lako se sada zgražati, moralizirati, govoriti da Chiara nije trebala imati dijete ili ga je mogla dati usvojiti. Ubojstva djece od majčine ruke, uključujući i ono dječačića u Puli, trebala bi nas podsjetiti da svaka žena ne može (niti treba) biti majka; nije svaka majka dobra majka; ima žena koje ne vole svoju djecu, kao i onih koje su prema njima ravnodušne; majčina ljubav nije bezuvjetna. Nije ovo lako prihvatiti, lakše je živjeti s mitovima. No, ove spoznaje barem pružaju uvid u stvarnost majčinstva.