U dnevnoj štampi čitam o aferi finske Patrije (tvornice tenkova). Afera je poučna jer zorno prikazuje koliko je Hrvatska ispred Europe i da Europa od nas može učiti kako se radi i kako se posluje.
Na sjeveru Europe u zemlji Nurmija i Nokije, Finskoj, postoji tvornica tenkova oko koje trčkaraju sobovi. Po zimi nema dana, po ljeti noći. U Finskoj je kapitalizam. To znači - tržišna utakmica. Trka za profitom. Ne kupiti jeftino bofl i skupo ga prodati, nego ti sjevernjaci rade obrnuto. Rade dobro i muku muče kako to prodati. Finci ne znaju što zna hrvatska politička elita, od predsjednika do jadnika u zadnjem ešalonu političkih stranaka, da su proizvodnja i eksport muka živa i da je glupo proizvoditi kada se može jeftino kupovati. Finska, nažalost, nije imala period privatizacije ni pretvorbu. Ostali su Finci uskraćeni za neprocjenjivo iskustvo koje Hrvatska na sreću ima i kojemu zahvaljuje da je zemlja puna života. Nema državne potpore u Finskoj, saniranja opljačkanih banaka i onda prodanih budzašto domaćim strancima koji su te iste banke pokrali.
U Finskoj nema ni nezaposlenih, stari i mladi rade, umjesto da sjede u kafeima i gledaju prijenos iz Sabora. U čitavoj Finskoj ima manje cafea nego u pola Tkalčićeve. U Finskoj ne postoje liste čekanja u bolnicama i na sudovima, u Finskoj ima više radnika nego penzionera, što pokazuje da su Finci na sumnjivoj granici retarditeta. Država pazi da se igra po zakonu, ministri u Finskoj ne sjede pred televizijskim kamerama, nego u skromnim kabinetima, u Finskoj nema uhljeba. U Finskoj nema namještanja rezultata i podmićivanja sudaca da sude pošteno. Javne su nabave u Finskoj dosadne i čiste kao suza. Katastrofa. Čovjek bi rekao da takva država mora propasti. Međutim, ne propada.
U finskoj tvornici tenkova Patria sjete se da će novčano stimulirati i ohrabriti ljude koji odlučuju o kupnji njihovih tenkova. Nitko ne gubi. Ni kupci, ni tvornica. Sistem je puknuo na Balkanu. Mito je na Balkanu dio krajolika kao jezera u Finskoj. U južnoj Europi ne postoji posao bez mita, posao bez korupcije smatra se neuspješnim. Bez mita nema biznisa. Nesporazum nastaje zato što finska Patria ne prodaje bofl. Tenkovi su prve klase. Stvoreni za pravi rat, a ne za vojne parade na Bundeku. Stvar pukne. Posao Patrije vode menadžeri. I kada je otkriveno mito, umjesto da menadžere lijepo nagrade klupama u parlamentu, nespretni Finci osude ih na ozbiljan zatvor, a ne na guljenje krumpira. Finci ne mogu razumjeti da se milijun nečega može izgubiti. Zato Fince normalan Hrvat nema šanse razumjeti pa ne razumijem ni ja. Ni njihov jezik ni običaje.
Sud u Finskoj osudio je menadžere Patrije zbog davanja, a ne primanja mita. Koliko bi godina samice dobili da su primili mito, teško je pretpostaviti. Ali ako su nam Finci nepoznanica, naši susjedi Austrijanci nisu i tu počinje zaplet priče o mitu. Znamo se stotinama godina. Austrijanci vole naše more, mi bečke šnicle i šnenokle. Ali, ne razumijemo austrijske zakone koji se ne mijenjaju svake sezone. Austrijski je sud osudio Herr Riedla na zatvor i još da plati 850.000 eura kazne jer je mitio kupce Patrijinih tenkova, zapravo nas. Riedl nije Finac ni Laponac.
Finski je sud iz istog razloga osudio naivnog Finca. Čudu nema kraja. Slovenci su kupili Patrijinih tenkova više nego Hrvati jer su oni stari ratnički narod. Do Slovenije se, poštujući ograničenja brzine, iz Zagreba dođe za desetak minuta. Do Helsinkija se putuje danima. U Ljubljani si iz Zagreba za pedesetak minuta. Slovenski sud osudio je Slovenca Janšu zbog primanja mita od Patrije. To je već dobar razlog da se čovjek zabrine za Sloveniju. Hrvatska je kupila Patrijine oklopnjake i Patria je uredno platila mito. Problem je samo što se u Hrvatskoj ne zna ni koliko, ni kome. Tako se to radi u ozbiljnim državama. Nitko nije završio u ćeliji, na sudu, nitko nije u Hrvatskoj uhapšen u ranu zoru ispred televizijskih kamera. Tvrdi se, naravno, bez ikakvih dokaza, da je mito plaćeno u Hrvatskoj, ali dokaza nema. Ne zna se ni kome je plaćena lova jer se u Hrvatskoj za razliku od Finske ne radi transparentno. Šuška se samo da je neka torba puna eura stigla u Zemlju punu života, ne zna se kome ni kada ni gdje. Lova se izgubila. Tako se radi i samo se na taj način ide naprijed. Uostalom, da se u Finskoj, Austriji i Sloveniji sudstvo bavi ovrhama, pljenidbama, deložacijama, utjerivanjima dugova od sto kuna, ne bi gubilo vrijeme mitom od par milijuna. Europi treba pomoći i objasniti da je mito najbolje ignorirati. U Europi se sudi za mito, i to jadno mito od desetak pišljivih milijuna koje svaki pošteni hrvatski građanin plaća da izađe iz Remetinca. Nagađa se bez dokaza i spominje ljude, ni krive ni dužne ih se blati za mito od pišljivih milijun i sedamsto hiljada eura. Naravno da će se o toj torbi punoj eura početi pričati priče. Savjest je sreća i prokletstvo čovjeka. Moja mi savjest govori: “Red je i građanska dužnost da priznaš da si ti dobio te milijune od Patrije i prekineš lupetanje oko Patrijinih milijuna. Priznaj da su završili kod tebe”. Pitam svoju savjest zašto da priznam. “Žao mi je što to pitaš”, odgovori mi moja savjest. “To samo pokazuje kolika si moralna nula. Svaki majmun na Borneu ima bar malo savjesti, ti nemaš.” “U redu”, kažem, “priznat ću”. “Sve”, govori savjest. “Od trenutka kada si uzeo lovu do trenutka kada si je potrošio.”
Bilo je to ovako: prije par godina, dok se još smjelo pušiti u kavani Esplanade, sjedim i pušim cigaru Montecristo. Po Oleander terasi pada kiša, počinje sumrak. Sam sam u kavani ako se izuzmu konobar, šankerica i pijanist koji svira “Fascination”. Dolazi visoki mršavi muškarac. Nosi torbu. Pogleda po kavani, gleda u mene. Pristupi mi. “Montecristo?” pita. Kimnem glavom. “Patria?” izgovori drugu riječ. Kimnem potvrdno glavom. Čovjek bez riječi stavi torbu pokraj moga stola, okrene se, izađe na terasu i vidim ga kako po kiši bez kišobrana odlazi. Otvorim torbu. Torba puna eura. Zatvorim torbu, pojurim na terasu za neznancem, ali vidim ga kako ispred ulaza u Esplanadu ulazi u crni Porsche i kao blesav odjuri prema zapadu. Pitam recepcionara je li gost Esplanade gospodin koji vozi crni Porsche. “Nije naš gost, vidio sam i njega i Porsche prvi put”, kaže mi portir u cilindru.
Vratim se u kavanu mokar. Za susjednim stolom sjedi stariji gospodin, koji je došao dok sam ja bio vani, reže rutinirano cigaru Montecristo, zapali je i od konobara kao Hemingway naruči Martini dry. “Odnesi torbu na policiju, dobit ćeš deset posto”, govori mi moja savjest. “Zašto deset posto, to je moja lova, poslao mi ju je producent Patrije koji mi nije platio ni kune za Dubrovački suton.” “Nudio ti je tristo kila pršuta koje nisi uzeo.” “Da sam uzeo pršute, ne bi mi sada poslao eure”, kažem svojoj savjesti. “Stvarno si kreten”, govori mi savjest i zašuti. Nazovem producenta. Javi se. “Mićo je upravo napravio hand”, kaže producent nervozno. “Ako me trebaš, nazovi me sutra oko podneva kad se probudim. Htio sam ti samo zahvaliti”, kažem. “Nema na čemu”, odgovori mi producent i prekine vezu.
“Sada se sjeti kako si te eure potrošio”, smije se moja savjest. “Kao da je problem potrošiti lovu koja je pala s neba”, kažem. “Lova se može potrošiti glupo i pametno. Ti si je potrošio kretenski”, kaže mi. “Kupio si novi Audi. Crni Audi. Audi sa sicevima od kože himalajskih koza. Audi sa specijalnim grijačima za vrat, masažom za nožne prste i fumidorom. Onda si kao zadnja budala tužio Ameriku na sudu u New Orleansu i tražio odštetu za posljedice straha koji si imao kada su američke leteće tvrđave za vrijeme Drugoga rata letjele iznad Zagreba.
Samo si na advokatski tim sastavljen od Amera, Engleza i Hrvata potrošio tri milijuna i spor izgubio. Hoćeš da dalje nabrajam?” “Izvoli”, kažem. “Napisao si neki roman. Platio si engleskoj agenciji tri milijuna da se sjete imena romana.” “Ne engleskoj, nego svjetskoj“, ispravim savjest. Točno, napisao sam autobiografski roman u kojem pišem o prevarama koje sam doživio, opisujem kako sam i od koga bio prevaren. Što je tu loše? Pošaljem mail agenciji. Trebam naslov romana jer svaki kreten zna da naslov prodaje knjigu. Odgovore mi isti dan. Jedna riječ tri milijuna, dvije riječi dva milijuna, tri dva i pol. Izaberite. Odmah sam vidio da su ozbiljni profesionalci. Odgovorim: Jedna riječ! Odmah stiže odgovor. Šaljemo vam broj našeg bankovnog računa. Kada uplatite tri milijuna, poslat ćemo vam naslov za vaš roman. Ja pošaljem lovu danas, oni meni naslov drugi dan. Nisu gubili vrijeme čitajući. To se zove posao i tako se radi u velikom svijetu. Naš je prijedlog za ime vašeg romana: Patria.