Po tome koliko se spominju različita ministarstva, pozicije, spojeni ili razdvojeni resori i konkretna imena potencijalnih ministara, po svemu tome moglo bi se pomisliti da se upravo dogovara moćna i dugovječna reformska Vlada, njen program i kalendar s datumima svih značajnijih promjena u Hrvatskoj.
No bit će da pogled u bližu budućnost HDZ-a i Mosta ipak nije toliko romantičan, tko zna hoće li uopće skupa dočekati Valentinovo.
Plenkoviću je u ovoj fazi iz nekog razloga bilo silno važno da prvi dogovor sklopi baš s Mostom. Taj "neki razlog" teško da dolazi iz uvjerenja novoga predsjednika HDZ-a kako je Most idealan pokretački partner za promjene u društvu i ekonomiji. Teško da se ovdje radi o Plenkovićevoj procjeni kako se na strani Mosta kriju tako potkovani kadrovi i toliko rafinirane politike koje mogu pomoći da se on realizira kao premijer te da ih zbog toga on silno želi uz sebe. Prije će biti da je Plenković ovih dana iz nekog drugog interesa ulagao ekstremne, na trenutke nadljudske napore da otrpi i nadigra pregovaračku paranoju Petrova i drugih trgovačkih putnika iz Mosta.
Plenkoviću je sada očito trebao Most, nasuprot dojmu da je sve riješeno i bez Mosta.
Svejedno, predsjednik HDZ-a kroz pregovore je uporno odbijao Mostu prepustiti nadzor nad zakonodavnim procesom, ali nije im htio dati ni pozicije niti procedure koje bi Mostu mogle otvoriti prostor za značajniji utjecaj na upravljanje ekonomijom. I po tome se vidjelo da šef HDZ-a u Mostu ne vidi nezamjenjivoga i povjerljivog kompanjona za dugoročne promjene u društvu, nego svojevrsnog partnera trenutka, nešto što je u ovom času neminovno, taktičku premosnicu, nekakav politički bypass.
Ako mu dakle Most nije važan za uspjeh niti za konačne rezultate Vlade, a čini se da nije nego da on Vladu u nastajanju vidi kao primarno vlastiti projekt s nekoliko nužnih kadrovskih kompromisa, postavlja se onda pitanje zašto je ipak strpljivo inzistirao na početnom partnerstvu s Mostom, kad je jasno da mu postizborna matematika ostavlja i nekoliko alternativnih, za upravljanje vjerojatno i jednostavnijih mogućnosti.
Tu dolazimo do Plenkovićevih prioriteta i do Mostove uže specijalnosti.
Kako je Most ipak primarno rastvarajući element u hrvatskoj politici - a u tom smislu već je efikasno djelovao i u HDZ-u i u SDP-u, utjecanjem na eliminaciju prvo Karamarka, a zatim i Milanovića - realno je da je Plenković procijenio kako mu Most s tim vještinama još treba u i oko HDZ-a.
Iako je Plenković porazio i potisnuo unutarstranačku desnicu te premda je izvjesno da nikoga od izloženijih predstavnika te struje neće biti u izvršnoj vlasti, a sigurno ni u strukturi novoga Plenkovićeva HDZ-a, potpuna pobjeda nad tom grupacijom vjerojatno ipak nije do kraja izborena. Milijan Brkić sigurno nije čovjek koji je svoju poziciju u HDZ-u gradio godinama da bi je u dva dana izgubio. Za razliku od Hasanbegovića ili Kovača, Brkić danas ne ulazi ni u kakve preuranjenje govorničke rizike, što sugerira da će on još i te kako pokušavati raditi na svome utjecaju u HDZ-u, kao što će i Plenković činiti sve da Brkića postupno u potpunosti eliminira kao rizik za sebe i za HDZ u budućnosti.
Most kao desniji, uvjetno rečeno "demokršćanski" partner HDZ-u, puno bi više odgovarao Plenkoviću u ovoj fazi pokušaja ovladavanja HDZ-om. Svaka neprirodnija konstrukcija vladajuće većine, koja bi izgledala kao da je odnekud dirigirana, posebno kad bi uključivala stranke s lijevog spektra i donosila u miraz političke osobe kojima je HDZ-ovo desno krilo uvijek mahalo kao crvenom krpom (recimo, Vesnu Pusić), svaki takav pokušaj za Plenkovića bi u ovom trenutku mogao predstavljati golemu unutarstranačku opasnost.
Jer najljući Plenkovićevi protivnici ne kriju se danas ni u Mostu, ni u HNS-u, čak ni u SDP-u. Njegova najžešća opozicija, koju još treba nadvladati da bi uopće počeo vladati, spava, bolje reći kunja negdje u HDZ-u.
Prema tome Plenkoviću na dnevnom redu još nije državnička afirmacija nego tek unutarstranačka pozicija. I najavljeno odustajanje Brkiću bliske političarke Ivane Maletić od sudjelovanja u prvoj Plenkovićevoj Vladi moglo bi imati veze sa spavačkim planovima trenutačno poražene struje u HDZ-u. Također, lako je moguće da za dogovor HDZ-a s HNS-om, umjesto s Mostom, perverzno najviše navija struja koja bi na tom političkom defektu hranila vlastiti preporod u stranci. S Mostom kao saveznikom i Mostovim "prijateljima" u najvišim strukturama HDZ-a, odmah pored Plenkovića (na primjer Davor Stier), u takvom odnosu snaga Brkić i suradnici imali bi u startu slabiju poziciju za bilo kakav ozbiljan unutarstranački ustanak.
Dogovor s Mostom značio bi da je Plenković našao partnera na desnom političkom spektru, da pritom nije antagonizirao nego naprotiv uključio manjine, da se relativno brzo i ne na štetu HDZ-a dogovorio o novoj Vladi, da je stranačke radikale sveo na najmanju moguću mjeru bez dramatičnih isključivanja te da se u cijelom tom poslu nije podupirao ni šatorima, ni opskurnim kanalima obavještavanja, a ni predsjednicom države.
To bi mu bio dobar početni ulog u pripremi unutarstranačkih izbora.
U privremenom savezu s Mostom Plenković bi vjerojatno puno uspješnije nego u koaliciji s HNS-om na tim izborima postigao što je naumio, a to je vjerojatno pomlađivanje rukovodstva i potiskivanje najvećeg dijela starih struktura, radikalnije od ključa prema kojemu su se, također hrabro, krojile HDZ-ove liste za parlamentarne izbore.
Ovih dana prema svemu sudeći ne stvara se Vlada s kojom će se Plenković eventualno proslaviti kao državnik, stvara se većina uz koju on planira dovršiti preuzimanje HDZ-a. Bude li dogovora, Most će biti alat za učvršćivanje nove nomenklature HDZ-a i prijelazno rješenje do novog preslagivanja ili prijevremenih izbora u trenutku u kojemu će to odgovarati HDZ-u.