JONATHAN BOUSFIELD Autor je vodiča Rough Guide to Croatia, čije je prvo izdanje objavljeno 2000. Upravo radi na šestom izdanju, koje izlazi na proljeće 2013. godine. Za potrebe prvog izdanja počeo je istraživati 1997. godine. Glavni je suradnik Time Out Croatia te autor devet drugih vodiča za Rough Guides i DK Eyewitness, uglavnom o srednjoj i istočnoj Europi.
Petnaest godina dosta je vremena u turizmu. Da ste nekim slučajem 1997. godine u Tkalčićevoj čuli nekoga kako govori engleski, francuski ili španjolski, okrenuli biste se i zurili u tu osobu.
Danas više ne možete pobjeći od njihova neprekidnog brbljanja i postalo je normalno prihvaćati Zagreb kao grad koji stranci doista posjećuju. Više nije novost stajati iza Francuza u redu u supermarketu ili sjediti ispred japanskog turista u tramvaju broj šest. Je li Zagreb uspio u tome da se nametne kao prepoznatljiva destinacija sasvim je drugo pitanje. Za većinu posjetitelja hrvatskoga glavnog grada Jadran je veliki turistički hit, a Zagreb tek mjesto kroz koje prođete na putu do tamo.
U odnosu na kasne devedesete Zagreb se ipak strahovito promijenio. Razgledavanje grada tada je bilo ograničeno na ne-baš-jako-interesantnu katedralu i brojne dosadne muzeje.
Da je Zagreb nekim slučajem tada imao turistički slogan, onda bi “Oprostite, to je sve što imamo” bio najprikladniji izbor. Atmosfera na ulicama bila je usporedivija s Minskom nego s Mediteranom.
Gradska policija smatrala je da je provjeravanje dokumenata svakome tko se nađe na ulici nakon 11 sati navečer sasvim dobra ideja. Usuditi se sjesti na travu na Zrinjevcu vjerojatno bi vas koštalo posjeta obližnjoj Petrinjskoj.
Današnji opušteni, postmoderni Zagreb ima sasvim drukčije značenje.
Gotovo sve gradske atrakcije (Muzej prekinutih veza, MSU, Kuća Lauba, InMusic, Zagreb Film Festival) nose sa sobom svježinu institucija rođenih tijekom proteklih 5 do 10 godina.
Kraj pretvaranja
Hvala Bogu što se pisci turističkih vodiča poput mene više ne moraju pretvarati da je Muzej Mimara jedan od glavnih razloga posjeta. Ono što MPV i MSU imaju zajedničko jest to da su povezani ne toliko s povijesnom tradicijom koliko sa suvremenim kreativnim impulsima.
Zagreb je autsajderima, naime, atraktivan kad se predstavlja kao grad današnjice. Kad se pokušava predstavljati kao jedan od povijesnih gradova srednje Europe upada u razornu crnu rupu - nema ni zgrade ni muzeje koji bi opravdali takav stav.
Pogled na smještajne kapacitete Zagreba otkriva da posjetitelji postaju mlađi, a ne stariji. Hotelska ponuda nije se radikalno promijenila posljednjih 15 godina, unatoč nekoliko novih hotela. No zato je broj hostela koji ciljaju na mladež s ruksacima (backpackere), jednostavno rečeno, eksplodirao. To može biti samo dobro: nema sumnje da backpackeri predstavljaju izvidnicu turističke industrije, oni su ti koji na svjetskoj razini stvaraju usmenu predaju o nekome mjestu, što onda potiče mainstream medije da obrate pažnju. (Suprotno onome što vam hotelska industrija možda govori, popunjavanje hotela s četiri zvjezdice sredovječnim biznismenima ne proizvodi ključan PR potreban za neku destinaciju).
Gastronomija
Oni obično dolaze iz najobrazovanijeg segmenta mlade odrasle populacije; oni su ti koji će postati oni profesionalci budućnosti koji najviše zarađuju i vjerojatno će trošiti više novca kad dođu sljedeći put.
Gastronomija, pak, prošla je kroz nešto što ako već nije revolucija, onda se barem može kvalificirati kao manja preobrazba.
Prije petnaest godina smisao restorana bio je taj da nude standardni riblji repertoar Jadrana ili kontinentalne gomile mesa.
Kulinarskom profilu Zagreba danas najviše pridonose mjesta gdje se tradicionalni sastojci obrađuju s nešto više kreativnosti: Bistro Apetit, MaliBar, Lari i Penati, Pauza…
Unatoč svim tim novinama, Zagreb svejedno ostaje vrsta grada u kojem turisti ostaju jedan i pol dan prije nego što krenu dalje. To nije nužno loša vijest: urbani turizam je temeljen na ideji kratkog vikend-predaha.
Stvarni izazov je potaknuti što više gradskih surfera da se upuste u taj pothvat. Turizam u Zagrebu tijekom ljetnih mjeseci uvijek će biti opterećen statusom prenapučenog urbanog dodatka Jadranskoj obali. Privlačenje turista u ostatku godine znači natjecanje s drugim gradovima srednje i istočne Europe.
A to ne znači više Budimpešta, Krakov i Prag nego Wroclaw, Gdansk, Vilnius, Tallinn; mjesta koja su bili u potpunosti odsutna s turističkih mapa prije jednog ili dva desetljeća.
Gdje je prava priča
Gradovi poput njih imaju snažniju kulturnu sadašnjost od Zagreba i puno više potencijala za vikend-putovanje od onoga koji može ponuditi glavni grad Hrvatske. Prava priča proteklih 15 godina nije dakle u tome da se Zagreb promijenio, nego da su se oni s kojima se Zagreb uspoređuje promijenili još brže.