Ovih je dana u sam fokus naše gastropolitičke scene došao kastavski Kukuriku, gdje su, kako znamo, lideri glavnih oporbenih stranaka postigli načelni dogovor o zajedničkom nastupu na narednim parlementarnim izborima.
Napredak u dobrom ukusu
Izbor Kukurikua za mjesto na kojem je taj sporazum pripremljen pokazuje značajan napredak u dobrom ukusu kod hrvatskih političara: u protekla su se dva desetljeća značajnije odluke donosile u gastronomski puno zapuštenijim mjestima, poput podruma zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt, ili jedne solidne ali dosta rustikalne poluroštiljarne blizu Kvaternikova trga.
Političari su, barem oporbeni, očito naučili profinjenije jesti: pretpostavljam da će, organiziraju li idući takav sastanak u Zagrebu, otići u Marcellino ili Zinfandel.
Veteranske godine
Kukuriku, sada već u ranim veteranskim godinama, na domaćoj se restoranskoj pozornici pojavio prije više od desetljeća, kao jedan od prvih zagovornika slow fooda (pokreta koji se od gastronomskog pretvorio u politički).
Kukurikuovo rano razdoblje, kada je ondje kuhao Zlatko Tomšić, današnji chef u Dragi di Lovrana, bilo je uistinu avangardno.
Restoran s pogledom na more, koji nije steakhouse, nije želio kuhati svježu ribu, s razumnim obrazloženjem da se ponuda svih boljih (kao i većine lošijih) gostionica na opatijskoj rivijeri ionako temelji na ribama i rakovima.
Nadalje, Kukuriku je bio jedan od prvih hrvatskih restorana u kojem se nije moglo naručivati a la carte.Procedura je, naprotiv, bila sljedeća: chef Tomšić, ili vlasnik restorana , sommelier Kukurin, upitali bi goste što ne vole ili ne smiju jesti. A onda bi na stol stizali slijedovi i slijedovi uglavnom jako fine , a u svakom slučaju dobro elaborirane hrane, na čiji izbor gosti kasnije više nisu imali puno utjecaja, uz koju su se otvarala adekvatna vina.
Jednom su, nažalost, zaboravili da ne jedem baš nikakve iznutrice, pa su mi donijeli goveđi jezik. Nema veze, događa se.
Današnji Kukuriku daleko je od bilo kakve avangardnosti, bilo u pristupu restoranskom biznisu, bilo u pristupu kuhanju.
Crni tartuf
Što, međutim, ne smeta. Današnji je Kukuriku restoran sa ugodnom, konvencionalnom, tehnički uglavnom dobro pripravljenom i relativno sofisticiranom hranom.
Ovoga smo četvrtka, kada smo u Kukuriku svratili na putu do Udina, gdje je Bruce Springsteen održao apsolutno fenomenalan koncert, ručak počeli couvertom od kozjeg sira na žaru, posluženog s kremom od rukole i šalšom od rajčice.
Uslijedio je izvrsni tartar od divljeg brancina,koji je dobio posebni touch zahvaljujući crvenom papru, zatim perfektni rižoto s vrganjima i škampima, i “raviol” sa svježim sirom, preko kojeg mi je gospodin Kukurin naribao ultraaromatični svježi crni tartuf. Naposljetku, kao glavno jelo naručili smo janjeći file.
Meso je imalo divnu teksturu i jaki okus, ali je bilo možda minutu prepečeno, dakle nekoliko nijansi presmeđe i premalo ružičasto.
Kukurikuova vinska karta jedna je od kompetentnijih u Hrvatskoj, s jako velikim izborom vina na čaše.
Ne znam jedino, zašto čovjek koji jest kvalificirani sommelier, na čaše toči relativno dosadan šampanjac, kao što je bazični Moet,kada na listi ima nekoliko puno zanimljivijih i ponešto jeftinijih šampanjaca. No, to su već detalji, koji , budimo realni, ne pogađaju posebno većinu Kukurikuovih posjetitelja.
Kukurikuova lista sadrži,dakle, skoro sva relevantna hrvatska vina,po korektnim cijenama, nekoliko dobro odabranih Pulignya i Mersaulta,uobičajen izbor talijanskih finih vina, neke od najboljih Austrijanaca koji se mogu kupiti u Hrvatskoj,kao i naše slovenske favorite, poput Movie, Sutora i Simčiča.
Kada je već riječ o Alešu Kristančiču(vlasniku Movie), Kukurin nam je , iz svojih starih zaliha, izvukao bocu Kristančičeva modrog pinota iz 1999.godine,koji je dozrio upravo izvanredno:na nosu su se voćne arome malina i jagoda ugodno miješale sa začinskim elementima zrelog vina, dok je okus, također, sadržavao svježinu mladog vina, i punoću i raskoš uspješno odležanih starih berbi.Pravo malo remek djelo, i to sa samo 12 posto alkohola!
Pogled na Kvarnerski zaljev
Kukurikuova terasa , sva pod zelenilom, s pogledom na Kvarnerski zaljev i na okolna brda, jedno je od najugodnijih skloništa od vrućine, koje mogu zamisliti.
Kukuriku je nedavno otvorio svoj drugi restoran u Novom resortu. Nadam se da im ide dobro. Zaslužili su.
Davor Butković
