KOMENTAR ČITATELJA 'Prve batine sam dobio s 18. Smetao im je moj 'pederski način hoda''

Imam 36 godina i radim kao profesor u gimnaziji u jednom srednje velikom gradu u Hrvatskoj. Gotovo sam u potpunosti out od fakultetskih dana, iako se na poslu trudim ne razgovarati o svom privatnom životu jer me tako zamolio ravnatelj. Naime, ne želi imati problema s roditeljima.

VELIKA AKCIJA JUTARNJEG Naprijed protiv svih oblika diskriminacije u društvu

Povodom referenduma jako puno toga se pisalo po novinama. Argumenti i nazoviargumenti frcali su na sve strane, pa su me, između ostalog i moji učenici pitali što ja mislim o referendumu. Njihova teza je da davanje prava homoseksualcima vodi davanju prava npr. bigamistima, nekrofilima ili zoofilima. Logika je sljedeća - niti nekrofili niti zoofili ne štete nikom na kraju dana. Nisam im smio ispričati svoju priču jer bih sutradan završio u novinama, a prekosutra na burzi, pa, ukoliko ne nađete ništa bolje i pametnije, molim vas da objavite moju priču. Možda je pročita i netko od mojih učenika, a možda je pročitaju i onda djeca iz Pomorske škole u Zadru. Za njihove roditelje je, bojim se, kasno.

Od puberteta su me zanimali dečki. Danas mi to ne predstavlja najvažniju i najstrašniju činjenicu u životu, ali nije uvijek bilo tako. Išao sam u normalnu gimnaziju gdje se nismo tukli poslije škole, nismo se vrijeđali na nacionalnoj osnovi niti se pretjerano dijelili s obzirom na imovinski status. Svejedno, već tada me neke stvari nisu previše zanimale, žensko društvo mi je bilo bliskije i ubrzo su počeli povremeni telefonski pozivi kući gdje su se kolege iz razreda mojoj majci derali "Znate li da vam je sin pederčina i što on radi u školskom WC-u". Majka bi plakala i objašnjavala šesnaestogodišnjacima na telefon da sam ja dobar dečko.

Prve batine sam dobio sa osamnaest godina. Njih je bilo trojica, a zasmetao im je "moj pederski način hoda". Poslije toga sam tjedan dana nosio šiltericu na glavi da se ne vide otisci šake na čelu. Drugih batina ipak nije bilo. Hrvatsko društvo se "moderniziralo" pa su se priče o meni i mojem životu preselile u novine i na TV. Moj život i život nekih drugih koje ne poznamo postao je predmet javnog interesa Hoćemo li dati prava ljubiteljima pasa?

Danas sam u vezi već osam godina. Ja radim u školi, on je između poslova, više vremena "između" nego na poslu. Prestari smo da odemo negdje, premladi da odustanemo. Roditelji nam se nisu "outali", naime vole nas i podržavaju, ali na poslu i među svojim prijateljima mi smo još uvijek "single". Nemaju snage za takve razgovore i nova životna razočaranja.

Kad je bio teško bolestan, ja sam ga prao u krevetu i prematao, a on se derao na mene. Kad sam ja bio depresivan, bio je tu uz mene i nije odustajao. Proveli smo nebrojena ljetovanja zajedno, uvijek objašnjavajući da trebamo bračni krevet, a ne dva odvojena, uz poglede gađenja gratis. Radimo, plaćamo poreze, šutimo. Kad dođem s posla, čeka me sa skuhanim ručkom, sretan. Ponekad dođem s posla i nije mi ni do njega, ni do razgovora, ni do novina. On nije nikada dobio batina, iako se puno više boji. Pazi kako govori, pazi kako se odijeva.

Vjernik je, meni je to smiješno. Prestao sam vjerovati u bajke negdje s 13 godina kad je biskup Jezerinac na mojoj krizmi iskoristio vrijeme da se obračuna sa Srbima i crvenima. Iako ni on ne ide u Crkvu.

Većini naših poznanika i prijatelja, ovaj referendum je sporedna stvar na svijetu. Imaju niz problema, guraju i muče se, iako nas vole, neki će izići na referendum, neki će nedjelju kao jedini slobodan dan provesti doma s djecom. Neki drugi ljudi koje ne poznamo i koji ne poznaju nas izići će na referendum i zaokružiti za. Njima će ta nedjelja biti dobar dan, a ponedjeljak isti kao i do sad. Ići će na posao ako ga imaju. Ako su nezaposleni, jednako će teško doživljavati oskudicu kao i do sad. Zagrlit će ženu ili muža ako ih imaju. Ako ih nemaju, ako su sami, biti će jednako usamljeni kao i do sad. Ako imaju djecu, igrat će se jednako s njima kao i prije nedjelje. Ali svejedno, oni će odlučiti kako će meni izgledati sutra. Ono što imamo ja i moj dečko, (ne mogu ga zvati muž, pa ga infantilno oslovljavam s dečko, iako je stariji od mene), oni će odlučiti da to nije jednako vrijedno, oni će još jednom mojoj majci reći da nije bitno samo to što sam ja dobar čovjek, nego je bitno i to da sam ja pederčina. Oni će još jednom javno osuditi nasilje, ali će podržati poredak stvari koji je doveo do toga da tjedan dana nosim šiltericu da sakrijem tragove šake. Oni će duboko u sebi potvrditi mišljenje da je zajednička borba u životu koje prolazimo ja i on, teška bolest koju smo prebrodili, dobri i loši dani, posao koji radi iako ga ne voli, ali treba nešto i jesti, sve je to kao da sam se ja zaljubio u susjedovog štenca. Još jednom ćemo dobiti gadljive poglede kad zatražimo bračni krevet u hotelu, i dalje ćemo živjeti u društvu jednakih gdje su neki ipak jednakiji od drugih.

Zbog toga ih još jednom molim da to ne učine.

Hvala vam to se mi posvetili malo vremena.

Dragan

Našu akciju 'Naprijed' možete pratiti na Facebook stranici: https://www.facebook.com/Naprijed

Svoje komentare i iskustva nam i dalje možete slati na [email protected]