U predgovoru “Projekta Srce”, uzbudljivoj knjizi Ratka Boškovića o pokušaju menadžerskog preuzimanja/obrane Podravke, urednik Forbesa i Jutarnjeg lista Viktor Vresnik ispravno konstatira kako Bošković “zapravo, portretira Hrvatsku iz doba drugog mandata premijera Ive Sanadera, pišući o tamnoj pozadini procesa Barrova preuzimanja Plive, o nezaustavljivoj propasti SMS-a, tada legendarnog, a danas poslovno mrtvog Srđana Mladinića, o ispreplitanju utjecaja banaka, brokerskih kuća i visoke politike”.
Vresnikovu opisu jedino treba proširiti vremensko određenje: ispreplitanje utjecaja visoke politike, obavještajne zajednice i brokerskih kuća karakteristično je, zapravo, za poslovanje u Hrvatskoj - osobito za poslovanje nekih najvećih tvrtki - već punih dvadeset godina, s kratkim iznimkama, donekle u vrijeme Račanove i znatno više u vrijeme Milanovićeve vladavine.
Radi se, zapravo, o dubinski korupcijskom poslovno-političkom modelu upravljanja nacionalnim ekonomskim resursima, što ga je HDZ bio uspostavio u Hrvatskoj, ali koji je karakterističan za čitav niz tranzicijskih zemalja, kao i onih starijih demokracija, poput Italije, u kojima nikad nije u potpunosti zavladala pravna država.
Sanaderov sustav
Skandal oko pokušaja menadžerskog preuzimanja Podravke - za razliku od više potencijalno velikih korporacijskih skandala iz devedestih godina (koji nisu istraženi i procesuirani, i o kojima se ne zna dovoljno činjenica) - jest, međutim, došao na sud i u javnost zahvaljujući specifičnim značajkama Sanaderova sustava vladanja.
Naime, da je Sanaderov sustav bio čvršći i održiviji, da se nije počeo naglo urušavati - što je bivšeg premijera, sada je sve očiglednije, natjeralo na ostavku, početkom srpnja 2009. godine - veliko je pitanje bi li njegov svojedobni potpredsjednik Damir Polančec, kao i drugi akteri afere Spice/Srce, do danas završili na sudu.
Sanaderov sustav vladanja obilježavaju tri bitna procesa, od kojih su prva dva međusobno povezana.
Prvi proces eminentno je političke naravi. Ivo Sanader uistinu jest “europeizirao” i “detuđmanizirao” Hrvatsku demokratsku zajednicu.
Uvođenjem umjerene patriotske, umjesto tvrde nacionalisitčke retorike, konkretnim potezima dobre volje prema Srbima i Talijanima, odbacivanjem svih mogućih zaostataka endehazijske nostalgije iz hrvatskog javnog života (sjetimo se njegova demonstrativnog “Ja neću ne ću”, u vezi pravopisnog prijepora), dr. Sanader stvorio je preduvjete da HDZ, barem na površini, postane umivena, relativno pristojna i dobronamjerna konzervativna stranka.