Kad vam se publika, izuzev prvih redova fan pita “zapali” tek na trećoj pjesmi prije bisa, konkretno na “Enjoy The Silence”, onda je jasno da ne prisustvujete nekom naročito uzbudljivom koncertu, makar posrijedi bili pravi majstori koncertnog biznisa, jedini arenaško-stadionski elektro-pop bend Depeche Mode.
‘Mrtva’ publika
Dave Gahan, koji unatoč protoku godina nije izgubio na seksepilu i karizmatičnosti, pokušao je sve ne bi li digao publiku “iz mrtvih”, ali “naznake života” ona je u regularnom dijelu nastupa iskazala tek na “Walking In My Shoes”, “Black Celebration” i “A Pain That I’m Used To”. Nije bilo ni primisli na grotlo kakvo je vladalo za vrijeme drugog koncerta Depeche Modea u Domu Sportova, pa čak ni naelektriziranost kakva je krasila prvo Depecheovo osvajanje zagrebačke Arene. Sve je bilo kao po špagi, ali uzbudljivosti ni traga, pa mi se činilo da mi je nedostajao tek daljinski upravljač da koncert malo premotam unaprijed ili unatrag.
Crna pantera
Teško se nešto bitno moglo predbaciti bendu. Potrudili su se oko još jednog rearanžiranja starih pjesama kako bi bile u skladu s čak šest novih skladbi s vrlo dobrog albuma “Delta Machine” koji publika u proteklih mjesec dana očito nije “upila”, iako barem “Soothe My Soul”, “Angel”, “Heaven” i “Should Be Higher” to zaslužuju. Doduše, techno-seljačizam u “A Question Of Time” nije im trebao, ali sve ostalo bilo je manje-više OK, uključivši svirku, minimalističnu scenu, videozid (iako na njemu nije bilo “stani-pani” vizualija) i ostale elemente uobičajenih arenaških koncerata. Gahan se kretao poput crne pantere, Gore je ponovno briljirao u stapanju bluesa i synth-popa, za koji je uglavnom bio zadužen Andy Fletcher s pomagačem, bubnjar je bio funkcionalan, zvuk perfektan i moćan, a ne samo čist i pretih kao na Marku Knopfleru.
Ipak, publika Gahanu i Goreu nije htjela jesti iz ruke, i tako do pred kraj koncerta koji se posve “otčepio” tek na “Personal Jesus”, nakon koje je uslijedila “Goodbye” pa bis s još nekoliko starih favorita poput “Just Can’t Get Enough”, “I Feel You” i “Never Let Me Down Again”, na kojem se napokon dogodio “raspašoj”. Pa, gdje je onda bio problem prije završnice koncerta? Možda u činjenici da je četvrti put gledati i slušati Depeche Mode u Zagrebu u proteklih desetak godina ipak malo “too much”. Posebice za publiku glavnoga grada države koja uskoro ulazi u EU, ali koja još nije navikla gledati tako učestale “reprize” teškaša koncertnog biznisa. A čini se i kako u Arenu ponekad “zalutaju” ljudi koji baš i nisu “na ti” s izvođačem kojeg su došli vidjeti i čuti.
No, dobro, naviknut ćemo u EU i na “reprize” velikana, ali malo više arenaških “premijera” i “novog štofa” ne bi škodilo.
Malo blazirani
Na kraju valja konstatirati kako je prvi put uvijek prvi put, iako je drugi od dosadašnja četiri posjeta Depeche Modea Zagrebu bio najdojmljiviji i najpamtljiviji.
Vjerojatno je u Beogradu, gdje su Depeche Mode nedavno premijerno nastupili pred tridesetak tisuća ljudi, bilo interesantnije i napaljenije nego ove godine u Areni , ali čujte, ipak je Zagreb odavno Europa, ne? Pa smo malo postali “blazirani”, baš poput publike na koncertu U2 u Bruxellesu, što me prije šest-sedam godina “frapiralo”.