Goran Bogdan ušao je u prvu košarkašku petorku. Točnije, u ekranizaciju priče o zlatnoj generaciji sportaša, reprezentativaca bivše Jugoslavije i pobjedi na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani 1970. godine kojom je započela košarkaška renesansa na ovim prostorima. Bogdanu, jednom od najtraženijih mladih hrvatskih glumaca, pripala je, bez sumnje, čast da u filmu oživi Nikolu Plećaša, jedno od najeminentnijih imena te postave, košarkašu legendu znanu i pod nadimkom “Sveti Nikola”. Pripreme i snimanje ovog vrlo ambicioznog projekta u “Bit ćemo prvaci svijeta” srpsko-slovensko-hrvatskoj koprodukciji već je krenulo početkom kolovoza.
Film režira Darko Bajić, renomirani srpski redatelj čiji film “Crni bombarder” i serija “Sivi dom” uživaju kultni status. Uz Bogdana, za glavne uloge angažirani su i Robert Kurbaša, Sergej Trifunović, Stefan Kapičić, Matko Knešaurek, Igor Kovač... Bogdana uskoro očekuje povratak na set i pravo zahuktavanje rada na filmu čije bi snimanje u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani trebalo biti okončano početkom studenog. Na intervju je stigao gotovo neprepoznatljiv - potpuno zarastao u bradu i brkove. Jer što je Plećaš bez svog legendarnog brka, gustog i raskošnog? Kako su u pitanju ‘70-e, tu je i nezaobilazan modni detalj tog vremena - zulufi, koji se, za razliku od brkova, još nisu vratili u trend.
- Kao srednjoškolac igrao sam košarku u Širokom Brijegu. Tko nije? Bila je još tada popularna, gotovo jednako kao i nogomet. Ali od toga je puno prošlo. Sada od početka ljeta igram stvarno često. Gdje god dođem, jer lopta je stalno u autu. Ponovno treniram i otkrivam ljubav prema tom sportu. Imao sam priliku i upoznati Plećaša, popričati s njim. Odgledao sam na internetu i te utakmice i dokumentarac, pripremam se, osjećam veliko poštovanje prema toj ulozi i cijelom projektu - kaže Bogdan. Ulogu je dobio na audiciji, casting je poprilično dugo trajao dok producenti nisu odabrali glumce koji će utjeloviti košarkaške legende. Više od toga nije smio otkriti, vezan ugovorom koji su potpisali svi sudionici filma. No dok je već u pripremama za nastavak snimanja svog novog filma, u kina tek treba stići laureat ovogodišnje Pule - ratni spektakl “Broj 55” redatelja Kristijana Milića. Film koji je ekranizacija stvarnih događaja u jesen 1991. govori o maloj skupini hrvatskih vojnika koji upadaju u zasjedu u Kusonjama. “Broj 55” osvojio je čak osam Zlatnih arena te nastavio nizati uspjeh i na drugim festivalima, a kinopremijera zakazana je 20. studenoga.
- Bilo je to jedno od najugodnijih snimanja u mom životu u vrlo neugodnim uvjetima. Bilo je i intenzivno i naporno. Kada snimate ratni film, mora se ispoštovati puno tehničkih stvari, mnogo toga morate savladati. Zato je i više čekanja na setu, da vaša scena dođe na red, jer se mora prvo isprobati sva pirotehnika, pazi se do zadnjeg detalja. No nitko si nije dopustio nervozu, ni zbog čekanja, ni zbog hladnoće. Sve je teklo vrlo mirno i strpljivo, u stvarno dobroj atmosferi. Nas 20 bilo je poput neke vojske - disciplinirani i organizirani, na kraju poput pravih ratnih drugova.
Na fotografiji: Goran Bogdan i Slaven Knezović snimaju zadnje scene ratnog spektakla Broj 55. Foto: Srđan Vrančić / CROPIX
Jer znaš da radiš film po istinitom, tragičnom događaju. Stalno imaš taj neki osjećaj odgovornosti, dužnosti i poniznosti prema ljudima koji su stradali, prema njihovim obiteljima koje sam imao priliku upoznati, prema preživjelima. Imaš jednu dozu poštovanja i svaki dan dok snimaš svjestan si toga. Uvijek kada glumite neku stvarnu osobu, nemate istu slobodu kao kada je riječ o izmišljenoj priči, fikciji. Tada svoj lik gradite iz temelja. U ovom slučaju ograničeni ste nekim parametrima koje vam nameće stvarnost, a morate u nju dodati i svoj umjetnički, glumački obol. No prostora za to uvijek ima - objašnjava Bogdan. Snimanje ratnih filmova, uvijek nosi veći rizik nego, primjerice, romantične komedije. No ne nužno, jer je Bogdan glumeći u komediji “Majstori” Dalibora Matanića pošteno izudarao glavu pri snimanju scene pada.
- Bilo mi je na kraju bolnije raditi “Majstore” nego “Broj 55” - zaključuje.
Uskoro će proslaviti 34. rođendan, točnije 2. listopada. No Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu je upisao tek 2005. Prvo je završio ekonomiju, a gluma ga je pratila cijeli studij. Nema, kaže, amaterske kazališne družine u Zagrebu u kojoj nije bio, a statirao je i imao manje uloge u brojnim filmskim projektima. No bez obzira na to što je u profesionalne vode kročio znatno kasnije od svoje generacije, u svojoj filmografiji ima 15-ak filmova. Ta brojka je gotovo pa nedosanjani san većine njegovih kolega bez obzira na godine.
- Stavio bih tu faktor sreće. Volim svoj posao i želim ga raditi sa strašću i entuzijazmom. Stvarno ga volim. I naravno da mi je drago što me redatelji traže. Ne mogu ni glumački rasti ako nemam angažmana. I najsretniji sam to što imam priliku raditi, istraživati, otkrivati. Već na prvoj godini Akademije zaljubio sam se u film. Strašno puno sam radio sa svojom generacijom na Akademiji i snimio dosta kratkih filmova. Dobio sam priliku i da se zeznem i odem u krivom smjeru i da se isakalim, iako se i dalje osjećam glumački zelen i nesiguran. I dalje se propitujem i ispitujem. Sretan sam i što sam imao takve profesore poput Zvonimira Jurića, Bobe Jelčića, Antonija Nuića, koji su mi danas odlični prijatelji. S njima sam mogao biti beskrajno naporan, stalno propitivati, ispitivati, imali su strpljenja za moju dosadnu znatiželju - govori Bogdan. Upravo u tim studenskim iskustvima, svojim prvim filmovima koje je snimio s kolegama iz Odsjeka režije, prvim nagradama koje je zbog tih uloga osvojio, vidi razlog svog profesionalnog proboja. Zato ga je i pitanje je li za njegov profesionalni proboj odgovorna ona famozna reklama za jednog teleoperatera, “Darinka”, lagano uzrujalo.
- Mislim da Darinka nema nikakve veze s tim. Iskreno se nadam da nije opća percepcija da sam postao poznat zahvaljujući Darinki. Vjerujem da me ni jedan ozbiljni redatelj nije primijetio, a kamoli angažirao zbog nje. Moje pojavljivanje u reklamama do kojeg je došlo iz nekog egzistencijalnog aspekta života, potpuno je irelevantno za moju karijeru. Volim vjerovati da sam stvarno imao najviše sreće zbog studentskih filmova koji su se već tada počeli pojavljivati na Danima hrvatskog filma, ZFF-u, da je to bila moja odskočna daska. Također, razina popularnosti je nevažna u filmu. Naša filmska industrija na razini cijele regije nema taj nivo. Bilo koji glumac u sapunici je popularniji od mene. A popularnost nije presudna za hrvatski film. Mi nemamo blockbustere, tek je zadnjih nekoliko godina hrvatski film doživio renesansu kod kino publike, a naši filmovi ulaze u selekcije Berlina, Venecije, Toronta. Nešto se dobro događa - uzvraća Bogdan.
Zadnjih godina nanizao je u uloge komedijama - “Sonja i bik”, “Svećenikova djeca”, “Majstori”, sve hit do hita, koje su u kinima, za naše prilike, postigle nevjerojatnu gledanost. Premda u svom matičnom kazalištu ZKM-u ima dramske uloge, publika ga je sve više počela povezivati s romantičnim komedijama.
- Nisu sve moje filmske uloge bile komične, samo one najgledanije. Nastojim ne biti glumac tog tipa, iako zapravo ni ne znam koji sam ja to točno tip. Tražim se još uvijek i to mi je zanimljivije - govori. Osim filma “Bit ćemo svjetski prvaci”, za sada zna da ga u ZKM-u očekuje dječja predstava “Petar Pan” u režiji slovenskog redatelja Roberta Waltla.