Željela je promjenu
Odlučila je da je vrijeme za nešto drugo: uostalom, zašto ne, kada je desetljeće ranije bez osobita truda osvojila titulu Miss TV Europa, na čemu joj je čestitao i nizozemski premijer, okušala se i kao manekenka, a bez ikakve glumačke pripreme nastupila je i u filmovima vodećih redatelja te kinematografije, Fonsa Rademakersa i Pima de la Parre. Prekretnica je, dakako, bila “Emmanuelle”. Francuski producent Yves Rousset-Rouard tražio je nepoznato lice za ekranizaciju erotskog bestselera Emmanuelle Arsan (pseudonim Marayat Rollet-Andriane, supruge francuskog diplomata) i našao ga u vitkoj curi, koja isprva nije bila sigurna je li ona prava osoba za taj posao (“Figura mi je bila u redu, ali grudima se nikad nisam hvalila”).
Rousset-Rouard i njegov redatelj Just Jaeckin tražili su, međutim, rafiniranost i eleganciju, a ona ih je posjedovala: film je trebalo prodati publici koja se grozila pornokina, ali je rado kupovala raskošne magazine s oskudno odjevenim modelima i htjela je i u najljepšim dvoranama u središtu Pariza ili New Yorka pogledati takvu atrakciju.
Pokorila je svijet
Koncept je uspio iznad svih očekivanja i “Emmanuelle” je pokorila svijet. Uslijedili su slični filmovi, ali je ohrabrujuće bilo to što su joj majstori erotike Roger Vadim i Walerian Borowczyk povjerili glavne uloge u svojim novima filmovima (“Vjernoj ženi”, odnosno “Uličarki”), koji su bili za nekoliko klasa bolji od “Emmanuelle”. No je li to bilo to?
Očito ne, jer se počela smatrati ozbiljnom glumicom tek kada ju je legendarni Claude Chabrol angažirao za enigmatični filmski esej “Alice ili posljednji bijeg”: redatelj je isprva htio Shirley MacLaine , no kako nije imala slobodnih termina, odlučio se za Sylviju. Odabir nije bio slučajan, jer je glumica poslije kraće vrijeme ljubakala s Warrenom Beattyjem, bratom američke zvijezde, i veza je prekinuta s obrazloženjem: “Previše me podsjećaš na moju sestru”.
Odmah zatim snimila je u Nizozemskoj ratnu dramu “Pastorala 1943.” Wima Verstappena, u kojoj je igrala bez honorara (“Ionako nisu imali novca platiti moju cijenu”), jer se zaželjela uloge u kojoj nije morala skinuti ni mantil. Eksperiment s ozbiljnim glumačkim rolama nije dugo trajao: Chabrolov film slabo je prošao, a “Pastoralu 1943.” malo je tko vidio izvan njezine domovine. Nije bilo druge nego se opet vratiti unosnoj franšizi “Emmanuelle”, koja je uzdržavala njezinu sklonost prema luksuzu, a i sve veću ovisnost o kokainu: Just Jaeckin već ju je čekao s novom verzijom “Ljubavnika Lady Chatterley” u soft-core izdanju, dok je erotska komedija “Privatne poduke” u američkim kinima prošla bolje čak i od “Emmanuelle”.
Odabrala krive veze
Vijek erotskih ikona nije dugotrajan, čega je Sylvia Kristel bila itekako svjesna, no što vrijedi kada su je ukalupili u taj imidž: posljednji njezin takav bombastični projekt bila je nova verzija “Mate Hari”, u produkciji zloglasne izraelske kompanije Cannon Group, kojoj nije pomogao ni osebujni stilist Curtis Harrington (režirao neke od boljih epizoda “Dinastije”), nakon čega su uslijedila nova izdanja serijala “Emmanuelle”, u kojima je ona samo statirala, a svlačile su se mlađe i sada već zgodnije glumice. Odrekla se kokaina, raskinula dugogodišnju sadomazohističku vezu s glumcem Ianom McShaneom, financijski ju je upropastio drugi suprug Philippe Blot, netalentirani redatelj i producent, a još je i oboljela od raka na grlu.
Je li bila sposobna i za nešto drugo? Svakako, o čemu svjedoči njezin odličan kratki animirani film “Topor i ja”, za koji je nagrađena na Tribeca Film Festivalu, ali i uzbudljiva autobiografija “Razodijevajući Emmanuelle”. U filmu Ognjena Sviličića dobila je ono što je tako priželjkivala, karakternu ulogu, i bila u njoj izvrsna. Nažalost, prekasno za početak nove karijere.