Dan kada je umrla Dinamova povijest!

ZAGREB - Navijači sa Sjevera su minirali utakmicu, svoj klub i povijesni datum. Ali do te slavne povijesti koja je u ustima tolikima očito više nikomu nije ni stalo. 13. svibnja i legendarni Dinamo iz ‘82. još nešto znači točno dvjema osobama. Toliko je, naime, doslovno bilo gledatelja na početku revijalne utakmice čuvene generacije i Dinama koji je igrao posljednje prvenstvo bivše Jugoslavije.

- Malo je tužno bilo igrati u ovakvoj atmosferi. Niti traga onom ludilu iz naših dana - prozborio je Velimir Zajec nakon utakmice.

Doduše, do kraja ih se skupilo stotinjak, ali to je sasvim dovoljna brojka da se zaključi kako nogomet više ne živi u ovom gradu. Nisu tome krivci samo Zagrepčani. Što misli pokazao je i organizator koji je odredio termin utakmice radnim danom u 15 sati. Baš kao da su željeli prazan Maksimir. Možda zaboravljaju da će to biti sve češća slika derutnog zdanja koje je zapravo slika i prilika gdje je danas Dinamo kao institucija metropole.

- Nisu ovo zaslužili. Treba nas biti sram - otelo se zaštitaru u trenucima dok je pored njega prolazio Velimir Zajec. S nekoliko kilograma viška, ali i s istančanim osjećajem za igru, podsjetio je Zeko na zlatno doba Dinama. Na sliku Ćire Blaževića i bijelog šala. Na famozno “modro” proljeće i 12 golova Cice Kranjčara. Na prepune tribine, kape šampionke i pjesmu “Nebo se plavi”. Na sve ono što je dinamovce ispunjavalo ponosom, ali i na sve ono što pripada povijesti. Nikada kasnije nije bilo ničeg sličnog.

Zanimljivo je bilo već na zagrijavanju ispod južne tribine. Oni iz ‘82. testirali su reflekse Marija Jozića, još uvijek prvoligaškog vratara, dok su se oni mlađi odlučili na “ševu”. Ton igri davao je svojim humorom Ladić. Lesjaku je crvena boja u licu odavala kako je posljednjih godina “na vi” s kondicijom, baš kao i Željko Cupan koji je nabacio sijede i dvadesetak kilograma viška. Borbu s izdajničkim trbušćićem ima i Jozo Gašpar. Legendarni ljubimac “stajanja Istok”, najduhovitije tribine stadiona Maksimir, kao i autor legendarne rečenice “Dobar dan gospodine Grigor”, kako je svojedobno Gašo pozdravio Zlatka Viteza.

- Iskreno, ne znam jel’ mogu puknuti loptu iz kaznenog prostora - požalio nam se Mladen Mladenović, koji je u devedesetima vukao nadimak “bombarder s Kvarnera”, a koji je dobio zahvaljujući upravo strahovitoj snazi svog udarca.

- Uvijek mila - sedma sila - derao se u našem pravcu Marko Mlinarić.

Zamjene na tekmi su bile hokejaške, a kako je vrijeme odmicalo one su bile sve češće. Boce s kisikom bile bi vrlo tražena roba ovog četvrtka na Maksimiru. Završilo je “petardom” u mreži onih starijih, s tri gola Igora Cvitanovića, kralja maksimirskih strijelaca.

E sada nešto o onima kojih nije bilo. Cico Kranjčar pomirio se s Mamićem dan ranije i najavio utakmicu legendi, ali do stadiona put pronašao nije.

- Možda pregovara sa Zdravkom - čuo se glas u novinarskoj loži. No, ako je Cicu nešto i zadržalo, tko zna koji je problem sa Zvonimirom Bobanom, legendarnim kapetanom o čijem su se udarcu u milicajca tog 13. svibnja rasplele legende. Nije Boban pronašao vremena i volje da se pridruži svojim suigračima. Na isti način na koji se distancirao od nogometa, Boban je okrenuo leđa i mitskom datumu koji ga je proslavio. Iskreno, to nas i ne čudi jer nogometna Hrvatska već dugi niz godina čeka od kapetana da riješi neke stvari u ovoj žabokrečini, ali od Bobana ni stasa, a niti glasa. Možda ga nije briga...