IZBORNICI U PROBLEMIMA S POTENCIJOM Siniša: Imam topa fore, moj Igore; Štimac: Siniša, imam šest bodova više

Igor Štimac i Siniša Mihajlović jednom su nosili dres bivše države, dres mlade reprezentacije Jugoslavije, koja je 1987. godine u Čileu osvojila naslov svjetskog prvaka ( Mirko Jozić na SP nije poveo Mihajlovića).

Nogometna karijera Siniše Mihajlovića, rođenog u Borovu Selu, bila je neosporno bogatija od Štimčeve, koji je igrao u Hajduku, Cadizu, Derby Countyju i West Hamu. I u trenerskom smislu Mihajlović je vježbao zvučnije klubove, uglavnom u Italiji, njegovim trenerskim rezonima divio se i Roberto Mancini.

Siniši aplaudirao i Figo

I dok je “Božja ljevica” zabijala golove iz svoje beogradske avlije, a Luis Figo tvrdi da je to radio najbolje na svijetu, u trenerskoj karijeri nije bio ni približno tako uspješan - u četiri godine bezuspješno je iskušavao strpljenje čak trojice predsjednika, Bologne, Catanije i Fiorentine. Onda ga je Tomislav Karadžić doveo za srpskog izbornika...

U kvalifikacije za svjetsko prvenstvo nepotvrđeni, sumnjama i antipatijama obloženi Štimac krenuo je s neusporedivo lošije pozicije, Siniša Mihajlović je s Topčidera starom neprijatelju poručio: “Topa fore, moj Igore!” I doista, činilo se da će Siniša voditi glavnu riječ u kvalifikacijama, a da će se Štimac grčevito boriti za drugu poziciju i baraž. Barem je tako izgledalo nakon Štimčeve premijere u Splitu, gdje je hrvatska reprezentacija bila šuplja kao švicarski sir.

U utakmici taština značajno mjesto zauzeo je jedan stari, ali ne i zaboravljeni incident, kada su u finalu zadnje kup utakmice bivše države isključeni Mihajlović i Štimac. Već se pucalo u Slavoniji, a Mihajlović je u svojoj biografiji zapisao: “Štimac mi je prišao i bez ikakvog razloga rekao - dabogda ti sve tvoje u Borovu pobili!” Od toga su časa Mihajlović i Štimac smrtni neprijatelji, a Mihajlović će svoju opsjednutost Hrvatima opisati: “Moj najsretniji dan u karijeri bila je utakmica u Zagrebu, kada smo remizirali s Hrvatima (2-2) i plasirali se na Euro.”

Tko bi doli, sad je gori

Za razliku od dvoboja na Marakani dva mjeseca ranije, Igor Štimac zbog ozljede nije igrao za Hrvatsku u nesretnoj zagrebačkoj utakmici protiv Jugoslavije u listopadu 1999. kad su Srbi postigli dva gotovo identična gola nakon dvije lude lopte Mihajlovića.

Trinaest godina kasnije, sudbina je opet spojila Štimca i Mihajlovića. Danas su izbornici, ozbiljniji, odgovorniji, i zato i ne čudi što ih je Davor Šuker, kojega Mihajlović izuzetno cijeni, lako pomirio u Varšavi. Staro neprijateljstvo je izbrisano, ne i zaboravljeno, ali Siniša Mihajlović opet mora doći u Zagreb, 22. ožujka. Nesuđeni igrač Dinama, “krvnik” Ćirine momčadi iz 1999. godine, još jednom će istrčati u Maksimiru.

Danas je Igor Štimac u prednosti čak šest bodova. I njegovi najžešći kritičari respektiraju tri pobjede i remi na startu kvalifikacija, a oni koji su vjerovali u njegov nogometni i liderski talent tvrde: “Hrvatska će kvalifikacije za Brazil završiti bez poraza!” Furiozna igra hrvatske reprezentacije protiv Walesa smatra se pobjedom Štimčeve energičnosti i vještine. A Siniša?

Srbija je izgubila strpljenje i s njim i s predsjednikom Karadžićem, čak i neke sportske redakcije koje su ih podržavale danas traže njihovu smjenu. “Da se uhvate pod ruku i - avlija”, glasi jedan od komentara, u strahu da će Hrvati u ožujku ismijati i poniziti srpsku reprezentaciju.

Čuva ga otpremnina

Naročito nakon nespretne izjave predsjednika Karadžića, koji nakon poraza od Belgije i Makedonije kaže: “Plasman u Brazil nije naš prioritet, već plasman na Euro 2016. godine”. Predsjednik Karadžić inzistira na strpljenju s Mihajlovićem, jer bi u slučaju otkaza Siniši morao isplatiti 700.000 eura otpremine. On je i danas najbolje plaćeni izbornik u našoj grupi; za dvogodišnji ugovor inkasirat će 840.000 eura, ili 35.000 eura mjesečno, dok belgijski izbornik Marc Wilmots godišnje zarađuje 400.000 eura, a Igor Štimac krvavo radi, između ostalog i na Facebooku, za 10.000 eura mjesečno. Više je zarađivao i Slaven Bilić (15.000 eura).

Ivica Osim, neosporni nogometni autoritet na ovim meridijanima, kaže: “Da sam na Mihajlovićevu mjestu, već bih se pokupio. Bilo bi to najelegantnije”. U pravu je sarajevski nogometni filozof kada tvrdi da je Mihajlović na pogrešnom putu, od nogometnih teorema najviše je radio na pjevanju himne. I ozlojedio naciju taštinom, ignorirajući Branislava Ivanovića i oduzimajući Kolarovu dres s brojem jedanaest. Ipak su to premijerligaški igrači, prema kojima se i izbornici moraju odnositi s uvažavanjem.

Štimac je već pobijedio

I Štimac i Mihajlović su vrlo osjetljivi i tašti ljudi. I jedan i drugi imaju problema s potencijom, Štimac je prepotentan, Mihajlović - impotentan. I dok je Štimac jednu pospanu reprezentaciju podigao iz letargije, oslobodivši je straha od publike i uvjerivši je u njezinu snagu, Mihajlović se sudario sa starom slavom, uspomenama i stvarnošću, koja kaže - Srbi imaju skromni igrački kadar. Nisu više nogometna sila ni na Balkanu, ispred su i Hrvati i Bosanci, a odnedavno i Makedonci. Nacija se s tim ne može pomiriti, a ni Siniša Mihajlović, koji raznim šok-terapijama zapravo tone sve dublje. I u ovoj utakmici, kao i u zadnjem finalu Titove Jugoslavije, Štimac je pobijedio, bez obzira na rezultat 22. ožujka u Zagrebu. Ako Siniša Mihajlović još uopće bude izbornik...