Kad ga ne bismo poznavali, sukladno razgovoru, strukturi promišljanja, staloženosti i zrelosti stavova, procijenili bismo ga barem 30-godišnjakom. A on, sveopći ljubimac hrvatskog nogometa, u okruženju gdje ne znate tko više o njemu govori s oduševljenjem - navijači, treneri, suigrači, novinari - tek će šestog dana idućeg svibnja navršiti 20 godina! Bit će to poseban rođendan, ulazak u treće desetljeće, uoči kojeg će se dva dana prije (nedjelja, 4. svibnja 2014) odigrati milanski derbi. Potom još dva kola (Lazio i Chievo) do 18. svibnja i trkom na pripreme za Brazil 2014. te start na Mundijalu 13. lipnja. Sve to u 20. godini.
Uštipnete li se, Kovačiću, svako toliko da se uvjerite u zbilju?
- Jooj, doista navečer znam sjesti u miru svojeg doma i razmišljati kako, uz Božju pomoć, živim snove. Sve mi se brzo događa, točno je, od debija za Dinamo preko sjajnog transfera u veliki Inter pa do debija u reprezentaciji. Plasman na Svjetsko prvenstvo, saznanje da ćemo ga igrati u čarobnoj brazilskoj nogometnoj i inoj atmosferi, to je Božji blagoslov - kazivao nam je na početku dugog nam razgovora, kao što je dug bio vremenski razmak između dogovora i realizacije intervjua.
Kovačić nije fan medijskih istupanja, ali postaje svjestan važnosti tog dijela njegove profesije, kao i svoje pozicije unutar (pogotovo) hrvatskog nogometnog podneblja. Puštali smo priču za nakon Belgije i Škotske, pa odgodili jer se koncentrirao na borbu s U-21 Nike Kovača za EURO. Nije bio trenutak ni nakon saznanja da mu šef napreduje u A-vrstu, pa smo se složili, logičnije je nakon doigravanja, što prije uopće govoriti... U petak se sam oglasio porukom, navodeći da je došao trenutak da održi obećanje i odradi intervju. Je li nas iznenadio? S obzirom na odnose u prilično egocentričnom i sebičnom nogometnom svijetu djelomice jest, ali otkrivajući razinu pristojnosti mu, iskrene a ne hinjene, nije bilo iznenađenja. Kažite nam, jeste li bili uzbuđeni kad ste čuli da startate u prvoj postavi protiv Islanda?
- Iskreno, jesam! Strujala je neka trema poslijepodne nakon što sam na sastanku čuo da igram u prvoj. Što se više približavao početak, to sam bio sve nestrpljiviji da igre napokon počnu.
Kako ste držali emocije pod kontrolom?
- Puno su mi pomogli iskusniji igrači. Mandžukić, Modrić, Srna, Ćorluka i drugi stalno su me hrabrili i govorili da se opustim i igram kako znam te da neće biti nikakvog problema. Jako mi je puno to značilo jer su to fantastični igrači, prekaljeni i momci koji žele pomoći mlađima. Znaju da su i oni bili u takvim situacijama pa najbolje osjećaju kako treba postupiti. Svaka im čast.
Bili ste u najužoj kombinaciji za prvu utakmicu u Reykjaviku pa je prednost dobio Eduardo. Jeste li bili razočarani?
- Ma ni slučajno, kakvo razočaranje!? Moje je da, kao i ostali, budem na dispoziciji izborniku i on najbolje zna tko mu i kada treba. Uostalom meni je Niko Kovač najavio da ću krenuti s klupe, a i kazao mi je da vrlo ozbiljno računa na mene. Govorio je gdje me vidi u igri i da moram biti spreman!
I za maksimirski uzvrat doista ste bili spremni za prave stvari?
- Bilo je sve super, a na stranu ključni rezultatski dio, impresioniran sam podrškom navijača. Iskreno, nisam očekivao da će nas tako zdušno i bezuvjetno podržati, nakon brojnih razočaranja u posljednje vrijeme. Na tome smo im svi zahvalni, jer je neopisivo dobar osjećaj kada tako grmi s tribina, to nam je dalo snažan vjetar u leđa.
Vama kad krenete s loptom u nogama kao da stalno snažna bura puše u leđa, ubrzavate i kao da vam je igralište kratko. S par prodora izazvali ste i gol Srne, ali i podigli gledatelje na noge. Ako na nečemu čovjek treba zavidjeti igračima, onda je to “standing ovation” kakav ste vi i Modrić doživjeli?
- Nemam riječi da pojasnim taj doživljaj. Sve se u toj večeri utorka poklopilo na najbolji mogući način. Meni je pogotovo bilo sjajno jer sam odrastao na tom stadionu, proveo par nezaboravnih godina koje će ostati dio najljepših sjećanja. Hvala stvarno svim našim navijačima, ne znam što bih drugo mogao izreći.
To je lijepi dio priče. Ostaje onaj turobni koji se događao od vašeg debija 22. ožujka protiv Srbije na istom stadionu, sve do prošlog utorka. Imate li neku viziju uzroka?
- Ne znam što bih kazao, osim da doista nismo bili dobri. Dobili smo Srbiju 2:0, taj rezultat, više nego igra, trebao nam je biti velik impuls za dalje. Ispalo je da smo počeli tonuti. Kad analiziram stvari, čini mi se da smo pravu partiju odigrali tek protiv Walesa u Osijeku, ostalo je sve bilo više-manje neuvjerljivo.
Kako se to u nogometu stvari okrenu “preko noći”, te iz višemjesečne depresije uroni u euforični epilog plasmana u Brazil?
- Hvala Bogu da smo na kraju uspjeli, no želim naglasiti da nisam tip koji će sada pasti u euforiju! Mislim da ova krajnost veličanja koja prati pobjedu nad Islandom nije ni vjerodostojna, a nije ni mudra. Nakon slabijih kvalifikacija imali smo sreću da se karta okrenula, u ždrijebu smo dobili dobru, ali ipak najslabije rangiranu reprezentaciju. Svaka čast Islandu, njihovim igračima, sportskim i patriotskim motivima, ali Hrvatska je jača reprezentacija. OK, trebalo je u dvije utakmice to potvrditi na terenu, mi smo to učinili, ali daleko od toga da sada treba već fantazirati o velikim ambicijama u Brazilu. SP je daleko, tko zna što će sve još biti do lipnja, moramo vidjeti i kakvu ćemo grupu imati, a napose moramo se pokazivati i u nadjačavanju s jakim protivnicima. Zato polako, bez euforije...
Štimac vas je gurnuo u vatru protiv Srbije, s vama je očigledno pogodio!
- Dojmio me se od prvog dana naše suradnje i svakako će imati važno mjesto u mojoj reprezentativnoj karijeri jer me prvi gurnuo u vatru i forsirao iako mi je tog trena bilo samo 18 godina.
Takav vam stav služi na čast, kao i onaj o potrebi uravnoteženijeg pogleda kako na pobjede, ali tako i na poraze reprezentacije. Iskazujete više zrelosti u odnosu na godine i iskustvo. Zato vas i pitamo kao “juniora” reprezentacije, što je to novog donio Niko Kovač da se dojam o igri, kao i atmosfera, tako drastično promijenio? Točno je da je primjerice vas gurnuo sa sredine u (polu)ofenzivu?
- Kovača sam dobro upoznao u radu mlade reprezentacije i nazirao sam stil koji će donijeti u A-vrstu. U pitanju je njemački dril, gdje nema trenutka opuštanja, sve je isplanirano do tančina kako izvan terena tako i na njemu. Radi se, trenira, zajedništvo je prioritet.