Nije ugodno ovako ostati bez Svjetskog prvenstva, ali naša je sreća da imamo još jednu priliku. Treba se pripremiti za doigravanje”. Tako je govorio belgijski izbornik Robert Waseige nakon zagrebačkog poraza u jesen 2001. godine. Alen Bokšić je tada pogotkom katapultirao Hrvatsku prema Japanu i osudio “crvene vragove” na pakao dodatnih kvalifikacija...
Pakao, doduše, ovdje treba prihvatiti samo kao neumjesnu stilsku figuru jer u play-offu nije bilo ničega što bi mirisalo na muku. Belgija je kliznula kroz taj “repasaž” pobjedama protiv Češke ne primivši gol, dva puta po 1-0 (strijelac u Pragu bio je Wilmots), i sljedećeg je ljeta već Branko Strupar na gala-priredbi u Japanu predvodio napad svoje pričuvne domovine u kojoj su njegov nogometni talent više cijenili.
Belgija je prošla kroz skupinu s domaćinom, Rusijom i Tunisom prije nego što se u prvoj nokaut utakmici spotaknula na Brazilu, budućem svjetskom prvaku. Naša originalna “vatrena” reprezentacija, već pomalo na izdisaju, nije dobacila dalje od skupine.
Uoči još jednog kvalifikacijskog sudara Hrvatske i Belgije situacija na terenu sugerira da team Marca Wilmotsa sljedeću veliku Fifinu predstavu dočekuje kao vlasnik ulaznice za ložu (čitaj: nositelj i na ždrijebu skupina SP-a), dok Igora Štimca u nastavku kvalifikacijske priče čeka laktarenje za mjesto u parteru. Doigravanje je realnost; teško je zamisliti senzacionalni obrat koji bi Hrvatsku u posljednje dvije utakmice lansirao na vrh skupine, a potpuno je nezamisliv epilog prema kojem bi nacionalna momčad potpuno kolabirala i ostala zacementirana na dnu poretka drugoplasiranih reprezentacija.
Vijest da putovanje nastavljate zaobilaznim putem nije ugodna, ali nema sada smisla rezignirati i plakati nad jednom propuštenom prilikom Domagoja Vide u 93. minuti briselskog dvoboja. Nije, uostalom, ovo prvi put da Hrvatska nabija kilometražu u dodatnim kvalifikacijama. Posljednji put kada se našla u tom nokaut škripcu reprezentacija je pod vodstvom Slavena Bilića pomela Tursku, iako je atmosfera i tada bila u najmanju ruku zatrovana.
Izbornika se naizmjence smjenjivalo i vraćalo na dužnost još u avionu kojim se vraćao kući nakon poraza u Pireju...
Sažeto, Igor Štimac u završne dvije utakmice u skupini treba biti pragmatičan i već pomalo zagledan u ono što mu donosi studeni. Imperativ nacionalne momčadi u ovom trenutku ne definira se kao “pregaziti Belgiju pod svaku cijenu”, remi uz poštenu igru nikoga neće deprimirati.
Po zdravlje ove reprezentacije puno je važnije za početak isprovocirati kemiju na terenu i prepoznati što je njezina glavna snaga. Zove li se ona Luka Modrić? Ili su izvrsni klupski nastupi kvalificirali Ivana Rakitića da preuzme uzde momčadi? Tko je Mandžukićev partner u napadu - Olić, Eduardo, Jelavić? Je li obrana s trojicom defenzivaca uistinu rješenje na duge pruge?
Štimac je tijekom kvalifikacija puno čarobirao, iz njegovih su epruveta na trenutke izlazile briljantne stvarčice, ali s previše kandidata (više od četrdeset) malo je devalviran koncept nacionalne momčadi. Nekoliko dilema (ili trilema) u sastavu uoči Belgije pokazuju da izbornik još uvijek nije stigao do pobjedničke formule, ili je sumnjičav u mogućnosti pojedinih izabranika.
Putokaz za Belgiju može potražiti u posljednje dvije utakmice koje je Hrvatska odigrala s “crvenim vragovima”. Bilićeva je Hrvatska 2010. godine u Bruxellesu u prijateljskoj utakmici nadvisila domaćina 1-0, u sastavu u kojem su (pored iščezlog Čale i umirovljenog Runje) bili i danas standardni Modrić, Rakitić, Mandžukić, Olić, Eduardo i strijelac jedinog gola Niko Kranjčar.
“Na suprotnoj strani Dick Advocaat raspolagao je kralježnicom današnje belgijske vrste; Kompany, Lombaerts, Hazard, Vertonghen, Alderweireld, Dembele, Witsel...
U rujnu prošle godine Štimac je u drugom službenom nastupu na klupi reprezentacije stigao do 1-1 na istom stadionu Kralja Baudouina. Izvjestan “know how” za Belgiju postoji. Ne postoji klima koja bi navijače u velikom broju vratila na tribine, ali nju se, kako kaže izbornik, vraća samo dobrim predstavama i pobjedama...