- Nažalost, situacija je gora svake godine. Gledajte, ja još uvijek pomoću lijekova mogu doći na razinu da ne osjetim ništa na stazi, a to je dosta važno. Dokle god to mogu, onda se mogu i natjecati.
• Lijekovi su jedini koji vas održavaju u “voznom stanju”?
- Ma ne, radimo mi svašta da ostanem unutra. Svako jutro moramo napraviti razgibavanje za to koljeno. Preko noći je na njemu oblog i u sebi imam dosta lijekova, pa ujutro ne boli i ne šepam, ali da bi izdržalo utrku, moram ga probuditi. Dobra je stvar kada skijam super G što ne moram dva puta prolaziti kroz tu rutinu s koljenom, jedan je lauf i to je to. Ako skijam tehničku disciplinu, onda između nastupa obavezno radimo drenažu koljena. Radimo je i nakon druge vožnje, pa navečer prije spavanja...
• Znači, istina je da nemate priliku trenirati i da forma zato nije na željenoj razini?
- Da, ta borba koju moramo voditi da bih bio spreman na stazi, sav rad koji moramo utrošiti da bi koljeno izdržalo utrke, šteti formi i svemu ostalom što radim jer ne mogu trenirati. Tu gubim u odnosu na ostale konkurente. Najveći mi je problem što ne mogu raditi onaj kondicijski dio baš kako bih htio, nešto ćemo morati promijeniti u tom segmentu. Moram raditi na tome da sačuvam koljeno u svim segmentima treninga koji nisu prijeko potrebni.
• Namjeravate li mijenjati raspored nastupa?
- Sigurno ću voziti dva kombinacijska spusta, ne znam što bi se trebalo dogoditi da ih propustim. Za ostale nisam siguran. Superveleslalome bi bilo glupo propuštati jer imam dobre rezultate i na pragu sam ulaska među 30 najboljih, što bi omogućilo bolje startne brojeve. Slična je situacija i s veleslalomom, blizu sam ulasku u najboljih 15. Naravno, ako će biti potrebno nešto promijeniti, morat ćemo, ali za sada to ne planiramo.
• Jesu li Svindal, Ligety i Hirscher previše odmaknuli da bi ih se dostiglo?
- Momci koji se natječu za vrh stalno pobjeđuju ili su na postolju, a s obzirom na sve probleme to je teško nadoknaditi ako se ne dogodi nekakvo čudo. To čudo mi može ponuditi samo “onakav” siječanj.
• U tom je siječnju osvojeno nestvarnih 999 bodova. Koja je najveća razlika u odnosu na to radoblje?
- Koljeno je u dosta slabijem stanju nego 2010. Od Garmischa te sezone krenuli su ozbiljni problemi s njime. Fleksija je pogoršana, prošao sam dvije operacije i sigurno je koljeno najveća razlika u odnosu na tu sezonu. Vjerujem da je koljeno jedina razlika u odnosu na tu šampionsku sezonu jer ja danas, otprilike, vozim onako u kakvom mi je stanju koljeno. Nema smisla očajavati nad time, mogu jedino ići dalje ili odustati, ali dok me noge nose, ja ću se i dalje natjecati.
• Otac Ante koristi mnogo teže, preteške riječi kada opisuje vaše zdravstveno stanje:
- Ne znam je li moje stanje neka mala invalidnost, kako je to tata nazvao nakon Val d’Iserea, ali ja se ne osjećam tako. Još uvijek mogu dobro skijati i samo se nadam nekakvom poboljšanju, ono bi jako dobro došlo. Možda će stanka nakon Madonne biti najbolji lijek za koljeno.
• Može li se Svjetsko prvenstvo već sada proglasiti najvećim ciljem sezone?
- Kako da govorim o SP-u kada ne znam kako će mi biti sutra. Ne mogu još razmišljati o veljači, predaleko je.
• Tata Gips govori o operaciji kao neizbježnoj opciji. Jeste li vi spremni za odlazak pod nož na kraju sezone?
- To je predaleko. Imam novi termin za injekciju u Bad Ragazu, obavit ću je nakon natjecanja u Münchenu na Novu godinu.