Mi smo cirkusanti i gladijatori koji trebaju zabavljati publiku, rekao je jednom prilikom u plastičnom opisu života biciklista naš najbolji “igrač na dva kotača” Vladimir Miholjević.
Što više zamki na cesti, što više padova, po mogućnosti malo krvi, lomova... To je oprobana formula uspjeha cirkusa na dva kotača, ponaprije na Tour de Franceu i Giro d’Italia, Vuelti, ali i drugim najvećim svjetskim biciklističkim utrkama. Baš kao u starim rimskim arenama. Dobro, s malo manje krvi i gladnih zvijeri. Bicklističke su “zvijeri” gladne samo senzacije i zabave.
Na žalost, biciklizam nije u Hrvatskoj toliko popularan kao u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj... Tamo je to sport broj dva odmah iza nogometa. Biciklističke utrke, ponajprije najveće navedene, tijekom održavanja pohode milijuni gledatelja.
Gladijatori na dva kotača i njihovi nadljudski napori uveseljavaju “rulju”, no ona se i sama zabavlja. Njihove ekstravagantne predstave uz stazu ponekad su svrha sebi samoj.
Najpoznatiji biciklistički ekscentrik je Nijemac Dieter Didi Senft, popularni El Diablo, koji je uz staze neizbježan od 1993. On i drugi ekshibicionisti - neki su se i nagi pojavljivali uz stazu - imali su i dosta problema s tijelima vlasti. Kostima uz stazu ne bi se postidio ni karneval u Veneciji, neke navijačice pak više pokazuju nego što kostimiraju. Jer tamo baš ništa - nije zabranjeno...
Biciklisti u bilo kojem trenutku mogu očekivati da će ih u tunelu dočekati ‘špiljski ljudi’ a na ulicama gradova diljem svijeta klaunovi, ‘Borati’, polugoli entuzijasti kojima nije problem malo ‘protegnuti noge’ uz njih