Tijekom tih pet tjedana tmurne neizvjesnosti, Marjan je živio čudni, podvojeni život. Iako je u novinama pisalo da je posve opustio, to, dakako, nije bilo točno. Obalne šetnice, kupališta i sjeverna promenada bili su svih tih tjedana krcati kao obično - uvale pune kupača, šetalište puno biciklista, djece, staraca i žena u skupinama. Onog časa kad bi se čovjek uz serpentine počeo penjati prema hrptu gore, međutim, ozračje bi se naglo mijenjalo. Taj dio Marjana ljeti je osunčan i vruć, pa samim time inače prazniji. Ovih tjedana bio je sablasno pust. Duž šetnice hrptom viđao bih tek neupućene turiste - često žene bez pratnje - te policajce u civilu, nerijetko komično uočljive, kratko ošišane jake tipove koji se dosađuju u parkiranom automobilu na mjestu gdje prometa inače nema. Unutar te pustoši, nalazio se pak epicentar pustoši. Taj epicentar bila je zemljana staza koja prolazi marjanskim hrptom, penje se od zaravni s maslinama ispod vrha Telegrin, prolazi kroz šumarak s kompleksom starih talijanskih bunkera, i završava na Giromettinu stupu, na mjestu gdje se 1939. ubio glasoviti planinar i jedan od troje ljudi koji su zaslužni što Marjan uopće postoji. Jako volim tu stazu. Uvijek sam je volio, jer je pomalo divlja, podalje od svega, i pripada u one dijelove Marjana koji vam tvore iluziju prirodnog bespuća. Često sam bio na njoj, jer je ljeti ugodno sjenovita, a zimi je nisko sunce grije i čini toplom. Često sam njome hodao sam, a bogme i moja žena. Tom je stazom 22. kolovoza prošetala Selene Macedo. Učinila je ono što rade najbolji, najkulturniji turisti: maknula se s turističkog koridora i otišla istražiti nešto lijepo, otkriti divotu koje nema u vodiču, koju znaju samo domaći. Bolje bi bilo da nije. Jer - da nije, ne bi je na toj stazi tog kolovoškog popodneva zaklao nezaposleni konobar.
U tih 37 dana bio sam na Marjanu mnogo puta, gotovo svaki dan, gotovo jednako često kao prije tog 22. kolovoza. Kupao sam se, biciklirao, penjao, prolazio donjom i gornjom stazom. Samo na tu Giromettinu stazu nisam ugazio nogom, i nisam siguran kada ću. Taj komad kozje staze, tih sto metara utabanog puta, kao da su postali moj osobni tabu, mjesto nevidljive zabrane, sablasna zona nalik onoj iz Pripjata kod Černobila, mjestu sibirske eksplozije, Zoni iz filma “Stalker”. I očito nisam jedini koji se tako osjećao, jer da jesam, ne bi se dogodio taj čudni obred komunalnog egzorcizma koji su preko Facebooka organizirali Splićani pod vodstvom jednog arhitekta. Njih nekoliko stotina popelo se pred koji tjedan uz tu stazu i uz meksičku zastavu položili cvijeće i pustili golubicu, kao da tim ritualom žele odčarati to zloslutno, okuženo mjesto. Taj osjećaj - osjećaj taktilne nelagode iza paravana hedonističke normale - osjećaj je s kojim je Split živio 37 dana.
Grad podno djevojke
Posljednjih godina moj grad je postao meka za strance. Nešto poput urbanog Zrća, bekpakerske destinacije iz snova, grad u koji naviru deseci tisuća mladih, razmjerno imućnih klinaca i razgledavaju spomenike, jedu, šeću, kupaju se, piju, i još piju i još piju. Samim time, Split je prestao biti onakvim gradom kakav je do jučer bio, gradom u kojem se kuće ne zaključavaju, a novčanik koji ostavite u gostionici nalazite prekosutra na istome mjestu. Duboko u sjeni goleme pažnje koju je zadobila Selenina smrt, na stranicama lokalnih listova izišla je prošlog tjedna vijest da je na vidikovcu iznad Bačvica silovana mlada Austrijanka, a na Marjanu napadnuta japanska turistica koja je vijest o tome ostavila pismom u hotelu. Od svih slučajeva grabeža, nasilja i napada, nijedan, međutim, nije tako temeljito zatresao Split kao slučaj Selene Macedo. A postojala su bar dva razloga zašto je tako: jedan je vizualni trag koji je preminula ostavila, a drugi mjesto na kojem je umrla.
Jednom kad sve ovo ode, kad počinitelj bude davno zaboravljen u tamnici, ono što će meni i ne samo meni ostati u pamćenju bit će lik Selene Macedo. Krhka djevojka, blagog osmijeha, u haljinici na bretele, smješka se oslonjena na kamenu ogradu, djelo arhitekta Petra Senjanovića. Pod njom je moj grad i njegova panorama. Ona stoji uz zidić točno na mjestu na kojem se fotografiraju generacije Splićana, pa i ja imam slike svog oca, matere, teta i djeteta na tom istom mjestu. U času dok je fotografira brat, Selene Macedo je sretna i ni slutjeti ne može da će osamdesetak minuta kasnije biti mrtva, zaklana, tijela bačena u škrapu. Ništa što sam u životu vidio nije mi tako jasno ukazalo na nestalnost usuda, niti toliko jasno poučilo koliko su krhke sve sreće, planovi, dobre namjere i čvrsto, brižljivo usađeni, planirani životi. Ima nešto filozofski strašno u toj slici iz mobitela Selenina brata.
Drugi razlog zašto se Split užasnuo bilo je, bez sumnje, i mjesto gdje je mlada žena ubijena. U Splitu postoje dvije vrste ljudi: oni koji na Marjan ne idu nikad, i oni kojima je on - kao meni - kisik. Svima nama Marjan je uvijek bio i ostao mjesto dobrote, dobrodušnosti, apsolutne sigurnosti. Tolike smo sate i moji i ja proveli tumarajući kroz najdublje marjanske gustiše, krivudajući po zaboravljenim stazama, susrećući često nikog doli starice koje tumaraju podbočene štapom i beru šparoge. Nikad u četvrt stoljeća ni na um mi nije palo da bi se nešto moglo dogoditi, jer je Marjan u percepciji mojoj i čitavoga grada uvijek bio dobrostivo mjesto, mjesto koje je izniklo iz komunalne samosvijesti, darežljivosti i zajedničke vizije, pa onda valjda tu dobrotu nosi kao prostorni DNK. A onda se dogodilo nedogodivo, i nad brdom koje je esencija dobre strane grada nadvila se sjena.
Fantastika na Marjanu
U toj psihozi, u času kad je Split izgubio taj krhki osjećaj sigurnosti, počela je paranoja. Tu paranoju - mi novinari to moramo priznati - potkurilo je novinarstvo. Podjarilo ju je fantastičnim i bizarnim pričama o sotonističkim noćnim obredima, meksičkim mafijama, o nekakvim kartonskim naseljima beskućnika koja niti su postojala, niti postoje. Kao u svakoj zajednici u paranoji, Split se počeo ponašati poput Berlina iz “Ubojice M”. Nije se više znalo tko je gorljivi - običan svijet ili polusvijet - a prvi sumnjivi bili su oni drukčiji: narkomani, beskućnici, odbjegli psihijatrijski bolesnici, pa nekakav Srbin iz Vojvodine, pa neki Zagrepčanin. U jednom trenutku psihoza je postala takva da je jedna ekološka udruga (dakle - ne fašistička paramilicija, nego ekolozi) zatražila da se na Marjanu uvedu rendžeri koji će s brda odstranjivati one “sumnjivog izgleda”. Što je to “sumnjiv izgled”, nisu eksplicirali, no nekako vjerujem da znam: duža kosa, rečine, piercing i izlizane rebe, sve ono što ne upada u estetski kanon župnog vjeronauka ili stranačke mladeži.
Mračni vic
A onda je ubojica otkriven. A kad je ubojica otkriven, ispostavilo se kako ne samo da nije drukčiji nego je “isti” do beznadne banalnosti. Niti je beskućnik, niti narkoman, niti se psihijatrijski liječio, niti je srpski ili ikakav drugi turist. Ne može izgledati banalnije, ni imati banalniji život: Hrvat, katolik, iz pristojne obitelji, povremeni konobar, povremeni sportaš, stanar neke od tipično splitskih dvorednih višekatnica što ih je komunistički developer Dragi Matošić gradio diljem onog što zovemo Split 3. U drugom kontekstu, počinitelj bi mi se činio kao lik iz neke moje priče ili kolumne: pripadnik izgubljene postindustrijske generacije, generacije koja živi u ljušturama titovskih nebodera, bez posla i perspektive, između nedjeljne mise, kladionice i teretane. U jetkom proplamsaju crnog humora, počinitelju ubojstva Splićani su jedva našli jednu neobičnost: on je, gle čuda, dinamovac. Od dvjesto tisuća Splićana, baš je navijač Dinama ubio Selenu. Znali smo mi, kruži mračni vic, da on nije mogao biti normalan.
Je li ta banalnost počiniteljeva lika izvorište straha ili utjeha? Ako mene pitate - prije straha. U tih 40 dana jeze koji su za nama, i meni (a vjerujem i drugima) utočište od onog što se dogodilo bilo je uvjerenje da je ono što se dogodilo u strahoti izuzetno. Da je to djelo izuzetne psihoze, bolesti i zloće koja će zato što je izuzetna frcnuti poput varnice i izdati samu sebe. Onda kad se to dogodi, stvari će se vratiti na mjesto, Marjan će opet biti dobroćudno pitom, hodat ćemo opet Seleninom stazom, opet ćemo tumarati kroz šipražje vodeći psa ili berući divlje šparoge. Beznadna trivijalnost ubojičina lika i djela remeti tu težnju za smirenjem. Ako je jedna tako obična, neizuzetna, nevidljiva jedinka mogla počiniti takvu strahotu, tko može biti siguran da neće i druga? Koliko ubojica nekih drugih Selena čuči u neboderima Smrdečca, Plokita, Poljuda, Sućidra i Bola, a da to ne znamo? Koliko ih je tamo, prikrivenih koprenom normale, koja će pasti kad puhne loše jugo i nalegne umideca, kad se sinapse malo pomrse, kad netko naiđe krivom stazom u krivo vrijeme, ili - možda najjednostavnije - kad izbije idući rat, a s ratom na red dođu noževi, kiseline i induktorski telefoni? To je jedino pitanje koje je ostalo neodgovoreno u slučaju Selene Macedo.