Kolaps Jadranske banke, čiju sanaciju provodi Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (DAB), i odlazak u stečaj TLM Aluminiuma, za što se nakon takve odluke vjerovnika sada čeka i formalna odluka trgovačkog suda, treba sagledavati u istom kontekstu s obzirom na to da su te dvije priče jedna drugoj posljedica pa zbog propasti TLM-a nije trebalo očekivati drukčiji epilog ni u Jadranskoj banci. Tako ova priča dobiva izuzetnu nacionalnu važnost iz dva razloga: jedan je to što je TLM Aluminium godinama među deset najvećih hrvatskih proizvođača izvoznika, a drugi to je što se Jadranska banka, dakle privatna banka, sanira javnim novcem.
DAB bi u sanaciju Jadranske banke, kako se pisalo, uložio oko 130 milijuna kuna. Nedavno su završili dubinsku analizu banke i sada su, prema našim informacijama, krenuli sa stabiliziranjem naplate i spuštanjem cijena nekih ovršenih nekretnina.
Tako su smanjili cijenu depadanse hotela Punta za milijun eura pa sada za nju na najavljenoj aukcijskoj prodaji početno traže 3,5 milijuna eura. Spomenutu nekretninu je banka ovršila kontroverznom poduzetniku Andriji Keviću, vlasniku hotela Punta, koji je trenutno na odsluženju zatvorske kazne zbog malverzacija u Mesoprometu. Depadansa je bila zajam za Kevićev kredit, a kako je se banka već tri godine ne uspijeva riješiti, sada je nude ispod cijene.
Rekonstrukcija propasti
Problem u Jadranskoj banci, doznajemo od nekoliko izvora iz banke koji su nam rekonstruirali njenu financijsku propast, bilo je i to što su godinama novim kreditima reprogramirali loše kredite lokalnih poduzetnika koji nisu vraćali zajmove. Među njima je bio niz malih dioničara koji su kroz takva kreditna zaduženja iz banke izvlačili znatno više novca nego što su imali uloženog unutra. Sve te odluke o reprogramiranju donosila je Uprava na čelu s decenijskim predsjednikom Ivom Šinkom uz provedenu punu proceduru i znanje Nadzornog odbora. Jedina stvar koja nije prošla proceduru i koju je Šinko proveo bez znanja NO-a je garancija Remontnom brodogradilištu Gorana Prgina za kredit od 4 milijuna eura koju je Prginova tvrtka podigla u NLB banci. Taj je ugovor sporan i policijskim istražiteljima koji već dugo tabore među bančinim spisima, doznajemo od izvora. Najveći gubitnik u kolapsu Jadranske banke je dr. Ciril Zovko. Taj poduzetnik, koji se u Hrvatsku vratio iz Kanade, s dvije svoje tvrtke Importanne Resort i Importanne u dva je navrata u Jadransku banku investirao ukupno oko 40 milijuna kuna, čime je imao 17% udjela u temeljnom kapitalu. Iza njega je od većih dioničara još Podravska banka s 11,85 posto udjela u temeljnom kapitalu, a dalje je nanizana lista malih dioničara. Dr. Ciril Zovko osnovao je dva Importanne trgovačka centra u Zagrebu, a uložio je i u turizam u Dubrovniku. Prije ulaganja u Jadransku banku nije se nikada bavio tom vrstom biznisa, a investiciju je kontrolirao preko svojih ljudi koje je i postavio u Nadzorni odbor banke. Intervencijom DAB-a nešto je spašeno, no većina njegova ulaganja je izgubljena u igrama i špekulacijama male lokalne banke.
Uz sve to, najveći i presudni uteg potonuća Jadranske banke bio je TLM Aluminium. Jadranska banka je prema njemu naprosto bila previše izložena, oko 20 milijuna eura, i to je za malu banku bio ogroman teret. Kad je u TLM-u prije par mjeseci stala proizvodnja, Jadranska banka se našla u bezizlaznoj situaciji. Problemi su nastali kad joj je HNB drastično povećao obvezne rezervacije na loše kredite, nakon čega je banka u svibnju ili lipnju 2014. blokirala račun TLM Aluminiuma.
Tadašnji vlasnik Loran Pejčinoski našao se u bezizlaznoj situaciji pa je vlasništvo za jednu kunu prepustio Igoru Šamisu, Rusu koji se predstavio kao milijunaš što će spasiti tvornicu, a primopredaja vlasništva odigrana je uz suglasnost ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka. Od Šamisovih milijuna i spasa tvornice nije bilo ništa. Ispostavilo se da je Šamis potpuno bankrotirao, da je iza sebe ostavio upropaštenu tvornicu Pilsen Steel u Češkoj te da je u Rusiji osuđen zbog milijunskog izvlačenja novca iz tvrtke.
U Šibeniku i Zagrebu je na račun TLM-a živio po skupim hotelima: Esplanade, D-resorte, Solaris... U posljednjem pokušaju je vjerovnicima ponudio otplatu polovice ukupnog duga od 63 milijuna eura, no ni za to nije imao nikakva bankovna jamstva pa su vjerovnici odbili njegov plan. Ista sudbina stečaja zasigurno će zadesiti i TPP (pogon prešaonice šibenskog aluminijaša) bez obzira na to što skupština vjerovnika nije prihvatila stečaj. Perspektiva je ondje beznadna i stečaj je samo pitanje vremena. Nakon takvog epiloga s TLM Aluminiumom, o čijoj je sudbini ovisila i sudbina Jadranske banke, u igru se uključio DAB i započeo sanaciju banke.
Gdje su bili prije?
Pravo je pitanje, s obzirom na to da se država preko DAB-a već uključila u saniranje banke, zašto to nije učinila prije, u vrijeme predstečajne nagodbe, kad je Jadranska banka odlučivala o sudbini TLM-a, a time i o vlastitoj.
O kompletnom stanju u Jadranskoj banci postojala su saznanja jer je Hrvatska narodna banka ondje obavljala pojačani nadzor i radila reviziju poslovanja. U vrijeme predstečajne nagdobe u TLM-u, Across Corporate Advisory, tvrtka u vlasništvu slovačkog Across Private Investmentsa, Jadranskoj banci kao najvećem vjerovniku, Ministarstvu gospodarstva i sindikatima poslao je pismo namjere o kupnji TLM Aluminiuma.
Šamis je u dva navrata odbio Slovacima prodati tvornicu, no čelni ljudi tog fonda dobili su podršku većine sindikalaca i gotovo svih radnika pa su zajedno tražili podršku od ministra Ivana Vrdoljaka i Jadranske banke da u postupku predstečajne nagodbe privole Šamisa da proda svoj paket dionica. Fond je Jadranskoj banci, koja je imala instrumente u postupku predstečajne nagodbe, nudio priznanje 100 posto glavnice duga, otpis dospjelih kamata, novu kamatnu stopu od 4,5 posto umjesto 7 posto, dvije godine grace perioda i otplatu duga na osam godina. Uz to su u planu imali investirati 12 milijuna eura u tehnološko usavršavanje tvornice.
Kako doznajemo od ljudi iz Fonda, Boris Teški, dojučerašnji čelni čovjek Jadranske banke, prvo je prihvatio takvu opciju i izrazio spremnost pregovarati s Igorom Šamisom, no onda je od toga naprasno odustao i odlučio čekati Šamisov plan za izlazak iz predstečajne nagodbe, iako je u tom trenutku Jutarnji list već bio objelodanio Šamisovu poslovnu propast, a proizvodnja u tvornici je potpuno stala.
Podrška je bila najavljena i iz ureda ministra Vrdoljaka, sindikalcima je poručio da će se naći s vjerovnicima i Šamisom, ali do tog sastanka nikada nije došlo. I što sada? Stečaj u kojem je potpuno neizvjesno na koji će način Jadranska banka naplatiti svoja potraživanja jer je tek u drugom hipotekarnom redu, a i pitanje je u kojem se roku sva ta zemljišta na koje ima hipoteku uopće mogu oploditi.
Tko će profitirati?
Bez rješenja TLM-ova duga prema Jadranskoj banci i sanacija banke je jako težak posao unatoč financijskoj injekciji DAB-a. U cijeloj ovoj priči postoje centri moći kojima stečaj TLM-a ide u prilog. Prvenstveno je tu slovenska aluminijska kompanija Impol. Oni su iskazali interes za ulazak u TLM, ali tek nakon što se proglasi stečaj, i sada mediji spekuliraju njihovim imenom kao sigurnom opcijom, iako bi se slovački fond lako mogao ponovno uključiti u igru bez obzira na to što su nakon neuspjelog preuzimanja rekli da ih TLM Aluminium više ne zanima.
Iz lokalnih političkih krugova doznajemo da je za kompletnu priču zainteresirana i jedna velika talijanska industrijska kompanija, ali nam njihovo ime još ne žele otkriti. Medijskom najavom da je Impol spreman zadržati tek 100- tinjak radnika od sadašnjih 470 u Valjaonici ispostavilo se točnim pisanje Jutarnjeg lista da su Slovenci zapravo zainteresirani samo za jedan stroj - vrijedni toplo valjački stan v24, kakav slovenski Impol nema u svojim proizvodnim pogonima, nego posjeduje jedan potkapacitiran za svoje potrebe.
Taj stroj je kupila Vlada RH još u Račanovo doba, današnja vrijednost mu je oko 23 milijuna eura i zapravo je najvrjednije što je od TLM-a u ovom trenutku ostalo. Iz Impola su poručili da će u šibenski TLM uložiti 70 milijuna eura i da će za godinu dana opet zaposliti 400 ljudi. Poznavatelji aluminijske industrije i stanja u šibenskoj tvornici s kojima smo razgovarali off the record tvrde nam da slovenska kompanija za takav veliki angažman uopće nema potrebu. Impol već ima dva pogona: jedan u Slovenskoj Bistrici, a drugi u Sevojnu i naši izvori tvrde da je njima za upotpunjavanje tih proizvodnih pogona potreban samo stroj v24. Za rad na njemu u tri ili četiri smjene dovoljno im je nešto manje od 100 ljudi. Sigurno je i da Impol nema nikakav interes za preuzimanje TPP-a, dakle drugog pogona koji zapošljava oko 130 radnika. Sindikalci okupljeni oko Vedrana Dragičevića smatraju da je cijela igra odigrana zbog oslobođenja terena na kojem se nalazi tvornica i ogromnog okolnog zemljišta na kojem su nekad također bile tvorničke hale, a sada je očišćeno. Zapravo aludiraju na interese poduzetnika Vlade Čovića koji je kroz svoje tvrtke bio jedan od vlasnika TLM-a kad je tvornicu privatizirao konzorcij od pet tvrtki. U tom periodu i u kasnijem, u vrijeme kad je vlasnik postao Loran Pejčinoski, Čović je preko svojih tvrtki postao vlasnik oko 450 tisuća kvadrata tog zemljišta.
Iako TLM Aluminium odlazi u stečaj, ova priča još nije gotova. Zapravo je tek pred svojim vrhuncem.