Ennio Morricone (86) stiže sljedeći mjesec i u Zagreb, u sklopu svoje svjetske turneje pod engleskim naslovom: My Life in Music (50 Years of Music - World Tour). Posrijedi je pogon od 200 osoba, ne samo glazbenika, koji pronose ono što bi se u likovnim umjetnostima zvalo retrospektivnom izložbom - a u glazbi ne postoji pojam “reauditiva”, pa moramo pozajmiti pojam iz likovnosti. Dakle, to je retrospektiva pedeset godina njegova glazbenog stvaralaštva u kojemu je, barem na našim stranama, najpoznatiji kao skladatelj žestokih muzičkih tema za “spaghetti westerne” svoga školskog druga Sergia Leonea, ali i mnogih drugih filmova. Pet puta je bio nominiran za Oscara za filmsku glazbu, ali mu je svaki put izmaknuo - ali je prije osam godina dobio Oscara za životno djelo, koji nipošto nije tek neka utješna nagrada, nego priznanje da se netko popeo na Olimp filmske umjetnosti.
Dok sjedimo u salonu njegova stana u rimskoj Ulici Are Pacis, gdje se ustaje s otomana brže i lakše od mene (pa mi savjetuje: “Idite na fizioterapiju, jedite manje”, hvala najljepša, tko će dati vremena za fizioterapiju s dnevnom kolumnom?) pitam ga: ma kako mu se dâ? Upravo je došao s francuskog dijela turneje, gdje je u dva tjedna dirigirao deset velikih koncerata, svaki put pred prepunim gledalištem (u Zagrebu se nada napuniti Arenu na Laništu, i to je pothvat). “Važno mi je suočiti se s publikom”, veli, ali se snebiva kad ga pitam zna li da je i u Hrvatskoj ikona? “S tim se ne mogu složiti, nigdje nisam ikona”, tvrdi, očito bez lažne skromnosti, naprosto uvjeren da je njegov posao važan, ali ne baš ikoničan.
Čitao sam da ste prestali dirigirati, uslijed hernije diska?
- Ma nisam. To je bilo prije više od godine dana. To sam izliječio. Gdje to piše?
U Wikipediji.
- Nije istina.
Studirali ste glazbu u klasi Goffreda Petrassija, ali Vaša glazba nije slična njegovu neoklasicizmu. Što ona duguje Petrassiju?
- Ništa. Osim, možda, nekog sitnog postotka. Dugujem mu, međutim, način pouke. Ima skladatelja koji poučavaju studenta da sklada onako kako on sklada. Petrassi nije bio takav. On je poučavao skladatelja, aspiranta, kako da izrazi samoga sebe, ono što sam osjeća, te ga je usavršavao u njegovim intencijama, a ne u imitiranju svog učitelja. Naravno, dugujem Petrassiju kao kompozitoru, kao što dugujem i mnogim prošlim skladateljima, pa i suvremenima. Na primjer, ne dugujem ništa Beethovenu, Mozartu, Haydnu. Naravno, kadar sam napisati neki komad imitirajući Mozarta, ali ne dugujem mu, jer njihova umjetnost nije utjecala na moj rad. Ne znači da ih ne volim slušati, ali drugi su na mene utjecali, mnogi.
Na primjer?
- Pa mogu reći: Monteverdi, Palestrina, J. S. Bach. Mnogo volim Luigija Nona.
Čitao sam da ste Vi i Sergio Leone bili školski drugovi. U kakvim ste odnosima bili, pored naravno profesionalnih?
- S vremenom smo postali prijatelji. Ne samo nas dvojica, nego i naše obitelji. Jučer sam razgovarao s njegovom kćerkom, izvrsnom slikaricom. Bili smo veoma bliski, godinama smo stanovali jedni blizu drugih. To je bilo snažno prijateljstvo.
A je li profesionalno bio zahtjevan prema Vama? Je li bilo teško surađivati s njime?
- Ma nipošto, jer on je dobro razumio što sam ja pisao. Nije bilo glazbenih utjecaja s njegove strane. Koji put je on htio nešto ispraviti, dovesti u sklad sa svojim intencijama, ali među nama nije bilo nikakvih divergencija, apsolutno nikakvih.
Rekli su mi da je Leone od Vas zahtijevao unaprijed glazbu za ‘C'era una volta il West’, te da je neke scene snimao uz zvuk Vaše glazbe. Je li to istina? I ako jest: kako se sklada za film koji još nije snimljen?
- Jednostavno: slijedi se scenarij. I slušaju se objašnjenja koja daje redatelj, u ovom slučaju Leone: kako kani snimati, kako objašnjava scene, kako objašnjava scenografiju, kako je film lociran i smješten, o kojim običajima je riječ…
Znači, istina je da ste skladali unaprijed?
- Samo glavne teme. Ne sve.
Jeste li bili u dodiru s Luisom Bacalóvom prije nego ste skladali glazbu za talijanske westerne? Kažu neki, naime, da je Bacalóv u nekim komadima skladanima na primjer za Sergia Endriga koristio instrumente i melodije kojima je sugerirao stanovitu latinskoameričku atmosferu koju ste i Vi stvarali.
- Ne, apsolutno, upoznao sam ga tek kasnije. Ni ne sjećam se tih njegovih kompozicija.
A kako ste surađivali sa Giuseppeom Tornatoreom, kome ste skladali glazbu za filmove ‘Nuovo cinema Paradiso’, odnosno ‘Malena’?
- Jednostavno, on me zvao, a ja sam rekao: u redu, napravit ću. I napravio sam ih, ne samo ta dva, nego više od deset.
Po kojem kriteriju odlučujete hoćete li prihvatiti poziv nekog redatelja ili nećete?
- Sad, kriterij… Ako s redateljem nisam prije radio, svojedobno sam lako prihvaćao, jer mi se sviđalo baciti se u novu suradnju. Sada, ako sam s redateljem prije surađivao, uglavnom prihvaćam.
Kada od Vas zahtijevaju glazbu za neki film, traže li snažne teme, po kojima ste čuveni, ili samo atmosferu?
- Kada predložim nešto, oni mogu zahtijevati da nešto promijenim, da prilagodim njihovu viđenju, ali ne mogu sugerirati - jer bi mogli samo ono što već znaju…
… a Vi im svaki put nudite nešto novo, što još ne znaju… Bernard Hermann se u nekom intervjuu šezdesetih požalio da je producent odbio njegovu glazbu i uzeo “nekog jazzista Morriconea”. Postoji li neka netrpeljivost između hollywoodskih skladatelja i Vas?
- Ja jazzist? Ne. Nikada nisam čuo za taj intervju i ne može biti istina. Prvi put sam skladao za film u Italiji tek 1961. Kroza sve šezdesete nisam skladao još ni za jedan američki film. Ne znam odakle Vam to. Padam iz oblaka. Nije bilo moguće, nikada nisam skladao za neki film za koji bi prethodno skladao Hermann. Bernard Hermann je veliki kompozitor, ali nisam čuo da bi to rekao. U svakom slučaju mu se divim.
A kojima se još hollywoodskim skladateljima divite?
- Neću o imenima. Hermanna sam spomenuo jer ste ga Vi spomenuli. I u Americi i u Italiji vole se koristiti izjavama. E, a ja ne želim zato iznositi imena.
Kome od američkih redatelja ne biste odbili poziv za suradnju
- Ne bih više putovao u Ameriku. Ako mogu snimati u Evropi, dobro.