Pognute glave, Martina Zubčić sramežljivo se pojavila u novoj rubrici magazina Svijet, ‘Kratki rezovi’. Prelijepa sportašica, brutalna tekvandoašica i samozatajna cura, dolazi kao nagli prekid između dvije velike teme novog broja koji možete pronaći u paketu s Nedjeljnim Jutarnjim, ako već niste kupili.
Toliko nas je oduševila, da jednostavno nismo mogli odoljeti, a da ne objavimo još fotografija koje sada ekskluzivno možete vidjeti.
Martina je davno shvatila da ju nešto proganja. Kada stane pred protivnicu, shvatila je da može pobijediti. Kao klinka je zapravo slučajno završila na treningu. Stalno se natezala s bratom, pa su joj roditelji rekli dosta. I upisali ju na taekwondo.
U početku joj je sve bila dobra zezancija, nalazila se s prijateljima i igrala na treninzima, a onda je shvatila da želi još, da joj nije dosta samo trenirati.
Martina Zubčić željela je biti najbolja, iako to nikada neće sama priznati. Ali deseci medalja s nacionalnih, europskih i svjetskih turnira kažu da je među najboljima.
Kao i ona medalja na koju je najponosnija, bronca s Olimpijskih igara u Pekingu.
Nije teško pretpostaviti otkud joj ta velika želja za pobjedom, čežnja da bude najbolja.
Takvi klinci, potpuni genijalci od najmlađih dana (a Martina je to bila, s obzirom na to da je kao mala postala jedna od najvećih nada hrvatskog taekwondoa), dolaze iz sportskih obitelji, gonjenih natjecateljskim duhom i pobjedama.
Iako o njima skromno priča, otac joj je nogometaš, a majka se bavila rukometom. Zaista su prava, sportska obitelj, ona kojoj nijedna žrtva nije teška da bi djeca bila najbolji sportaši koji mogu postati.
Martinin stariji brat Tomislav prvi je krenuo na tom putu.
Još kao mali, bio je vrhunski stolnotenisač, a sada živi u Njemačkoj, gdje igra profesionalno. Uskoro je i Martina počela pokazivati znakove profesionalne sportašice.
Našli smo se u predvorju Hiltona u Zagrebu. Martina je potpuno fokusirana. Ne okreće glavu, ne provjerava mobitel. Ispričava se zbog toga što kasni, jer mrzi ljude koji kasne. Pokvare joj dan. Naime, Martina savršeno isplanira svaki svoj dan. Od jutra do mraka, nema minute koja joj nije isplanirana. Pa kada netko kasni, pomakne joj cijeli raspored.
Bez discipline nikad ne bi mogla danas biti to što je. Uz to što ima olimpijsku medalju, trenira dvaput dnevno i odlazi na prvenstva, redovna je studentica na Ekonomiji u Zagrebu.
Najteže joj je bilo ozlijediti se. Borba ni po čemu nije bila posebna. Bila je zadnja minuta, jedan krivi potez i znala je da nešto ne valja. Strašan je taj osjećaj, kaže mi, kada zapravo ni ne znaš što se događa. Jedni ti govore da ti je gotova karijera, da je koljeno otišlo. Drugi te uvjeravaju da je sve OK. Na kraju je bilo između. Koljeno je bilo ozlijeđeno, morala je na operaciju (to joj nije bila jedina, operirala je i palac, ali relativno neuspješno, pokazuje mi vrteći palcem).
Martina ne odustaje. Ide dalje, gura i ide na pripreme. Boli više nema, potpuno je spremna za nova natjecanja, kao da ništa nije bilo. Osvojit će još medalja, kaže mi.