Zvijezde su te noći plamtjele jače. Nije bilo ni bure ni juga. A oni su se u kasnim noćnim satima okupljali po svojim otočkim mjestima. I nitko od njih nije želio kasniti. Putuju oni, govore, na zavjet. Idu se pokloniti prijateljima. Idu na otok Veliki Kornat, na klanac između brda Meja i Velog Vrha, suhozidom, tim spomenikom ljudskoj upornosti i borbi za opstanak na škrtoj zemlji, graditi spomenik ljudskoj tragediji koja je 30. kolovoza 2007. godine zadesila njihove prijatelje vatrogasce. Dvanaest križeva, za dvanaest poginulih mladića iz Tisnog, Vodica i Šibenika .
Na mjestu kalvarije
Za Dinu Klarića, Hrvoja Strikomana, Ivicu Crvelina, Ivana Marinovića, Marka Stančića, Ante Crvelina, Tomislava Crvelina, Josipa Lučića, Karla Ševerdiju, Marina Kneževića, Antu Juričeva Mikulina i Gabrijela Skočića. Jučer, u petak, dok se u mnogim crkvama diljem Hrvatske služilo slavlje križnoga puta, oni su išli po suhom kamenjaru, na mjestu kalvarije svojih prijatelja započeli su gradnju prve postaje - prvog križa. Križ od kamena, križ patnje, križ megalitskih dimenzija koji će stoljećima stajati na tom mjestu i slati poruku o tragičnim događajima koji su se dogodili na Kornatu.
Dobrovoljna vatrogasna društva s otoka Paga u suradnji s udrugom Suhozid odlučili su kamen po kamen, prema projektu Nikole Bašića, arhitekta Spomen-parka vatrogascima stradalim u kornatskoj tragediji, graditi križeve duge 25 metara u vertikali i 14 metara u horizontali. Križ će biti visok 1,2 metra, dok će mu širina biti oko 75 centimetara. Takav je barem bio plan.
Nitko nije želio kasniti na sastanak. Krenulo se iz Luna u 3.30 pa se redom stajalo u Novalji, Kolanu, Pagu i Povljani. Ukupno 84 člana dobrovoljnih vatrogasnih društava zajedno sa 24 graditelja iz udruge Suhozid iz Kolana u povorci je kretalo prema Murteru. U autobusu je raspoloženje dobro, unatoč sitnim noćnim satima. Razgovor je utihnuo u Tisnom.
Mjestu tuge i boli. Mjesto koje ima preduboku ranu da bi ožiljci mogli zacijeliti. Četri mladića i jedan muškarac iz Tisnog poginuli su na Velikom Kornatu.
Sveta dužnost
U šutnji dolazimo u Murter. Uske uličice i riva su prazne. Tek valovi koji se penju o rivu i uz krme usidrenih barčica i jedrilica razbijaju tišinu. To su jedini zvukovi.
Priča se tek uz Bolivar, brodić koji će vatrogasce prevesti na Kornat, otok suza. Podmladak dobrovoljnih vatrogasnih društava unosi sendviče, krampove, drvene letve, sve potrebno kako im na mjestu stradavanja njihovih kolega ne bi ništa nedostajalo. Pije se prva jutarnja kava, doručkuje se. Grgica Šupraha, vatrogasac iz Kolana, dijeli paški sir, kolege lome kruh. Mlađi vatrogasci zauzimaju gornju palubu dok se starješine smještaju ispod njih.
U priči prekidamo Antu Oštrića, Bernada Pogorilića i Antu Orlića iz Vatrogasnog društva Pag. Oduševljeni su idejom da vatrogasac vatrogascu podiže spomenik. Za njih je to sveti čin, golema čast, ali i obaveza. Obaveza koju će učiniti srcem ispunjenim nemjerljivim ponosom.
- Njihovim odlaskom mi smo izgubili članove obitelji. Tih dana bili smo šokirani i nismo znali što činiti. Kako pomoći njihovim najbližima. Odlučili smo da na blagdan Svetog Florijana, zaštitnika vatrogasaca, više ne organiziramo zabave, već da posjećujemo njihove grobove u Tisnom, Šibeniku i Vodicama - lomeći prste govori Ante Oštrić, prvi dočasnik vatrogasne postrojbe Pag, najstarijeg dobrovoljnog društva na Jadranu.
Dok starija ekipa uglavno šuti, na gornjoj palubi mladi su glasniji. Razgovaraju o poslu koji ih čeka, puni optimizma, htijenja i volje. lzgledaju pomalo nestrpljivo, kao da jedva čekaju gradnju. Ne razmišljaju o teško prohodnom tlu, visokom nagibu pola i škrtoj zemlji. Razmišljaju tek kako napraviti posao na koji će njihovi kolege, koji ih, uvjereni su, gledaju s neba, biti ponosni na njih. Velika većina na Kornatima, na mjestima pogibije, nije bila.
Dan kad su plakali
Odmakli smo od Murtera, pojačava jugo, pa se ljujajući približavamo otoku Katina koji razdvaja Kornate od Dugog otoka. Vatrogasci se presvlače, dijele se radne rukavice, a na svoju opremu navlače majice koje su pripremili za ovaj dan. “U spomen herojima Kornata”. Žele dati poseban doprinos spomeniku koji podižu prijateljima u čast zbog njihove tragične pogibelji.
Majice oblače i najmlađi 15-godišnji Josip Šunjić iz Novalje i godinu dana stariji Marko Škoda iz Povljane. Oba kao odvaljena od stijene. U razgovoru se prisjećaju slika tjeskobnih dana iz 2007. godine. Marka je najviše potresla sllika spaljenih prijatelja, dok su se Josipu u pamćenje urezale slike lica roditelja, braće i sestara poginulih.
- Plakao sam i ja, a što ću drugo. Pogodilo me. Tada sam u sebi još jače odlučio postati vatrogasac - kaže Josip.
Nakon dva sata plovidbe, oko 8.30 uplovljavamo u uvalu Šipnata. Iznad nje pokazuje se sva ljepota Kornata. Škrta zemlja, niska trava, prezidi, suhozidi, međe. Sam otok je spomenik ljudskoj upornosti u borbi za preživljavanjem. Iskrcaj mora biti brz, jer nema previše vremena, a mjesto na kojem će se graditi udaljeno je pola sata hoda, na strmini od 40-ak stupnjeva po oštrom i teško prohodnom kamenjaru. Toni i Marko, 20-godišnjaci, pod punom opremom na vrh brdašca nose jabuke, Marijo i Stipe nose kruh, Frane i Mario vodu. Oni stariji već su odmakli s drvenim letvama. Na vrhu, još u četvrtak popodne vojnim helikopterima prebačeni su krampovi, kolci, kruške s vodom, a mjesto križa “ocrtano” je tankim konopom.
Iskreno, sumnje u brzinu gradnje su postojale. Kamen je već duboko uronio u suhu zemlju, obrastao je travom i niskim raslinjem, jugo koje je pojačavalo i udaralo na mahove dodatno su potpirivale crne misli o neuspjehu projekta.
No vatrogasci ni ne pomišljaju na to.
- Budite bez brige - kažu u prolazu dok visokim crnim čizmama lete pored novinara.
Po oštrim hripama i suhom kamenjaru zajedno s vatrogascima penje se i Nikola Bašić, arhitekt po čijem će projektu vatrogasci i graditelji, kamen po kamen, započeti gradnju prvog od 12 križeva. Bašić poznaje ovaj kraj. Kaže, ovo mu je zavičaj.
Šest križeva bit će na mjestima stradalih vatrogasaca dok će ostalih šest biti podignuto u spomen na one vatrogasce koji su preminuli u bolnicama.
- Ovdje nama ničeg osim kamena. Sve što postoji na Kornatima gradilo se od kamena. To je kamen koji se neće lomiti, klesti, već onakav, prirodan, izuzet će se iz ove suhe zemlje, i tako slagati križevi - priča Bašić dok pogledom motri 10 hektara škrte zemlje na kojima će biti spomen-obilježje.
Svi kao jedan
Tek što su ostavili vodu i hranu podno okolčenog križa, mladići nastavljaju dalje. Cilj su plavi kontejneri na vrhu brda. Nose alat - krampove, šipke, debele daske.
Dok oni jedva noseći stižu s alatom, graditelji su se stali uz križ. Dio vatrogasaca stvaraju lanac, dok ostali, naoružani krampom i šipkama, počinju borbu. Mišičavi su to ljudi, navikli na teške terene i odrasli uz borbe s prirodom.
- Kamen je da se kopa. Mi znamo zašto smo tu i nikakve prepreke neće bit.
Graditelji uzimaju komkade kamenja, mjere ga, važu, postavljaju u zid ili odbacuju.
Svi kao jedan sudjeluju u projektu, radi se u tišini, svako zna što mu je činiti. Stoga i ne čudi da je dva sata nakon dolaska na Kornat vertikala križa gotova.
Među onima koji su uzeli kramp u ruke bio je i Ivan Klarin, 25-godišnji načelnik Tisnog. Ozaren tuče i udara u tu škrtu zemlju kao da je želi kazniti za pogibiju njegovih sumještana.
- Rane neće zacijeliti. Duboke su i još krvare. Ovaj spomenik bit će njima u čast, njihovom herojstvu ali i njihovoj žrtvi koju su dali - kaže Klarin uz kojeg golim rukama kopa i don Igor Ikić, paški župnik. Nije od priče, kaže, više je od rada.
- Miješaju se emocije. Tuga i radost, žalost i ponos. Križ koji se gradi danas simbol je ljudske patnje koju čovjek mora prihvatiti. Uzeti ga i krenuti dalje - kaže župnik.
Četiri sata nakon dolaska na Kornat, križ časti, bola, tuge, ali i ponosa je gotov. Vatrogasci podižu ruke u zrak, spontano počinju pljeskati. Taj pljesak ruku kao da je upućen njima, ali njihovim kolegama na nebu.