Snimke iz zraka spaljenih dijelova otoka Brača možda će to najbolje dočarati. Požar čiji su plameni jezici nošeni vjetrom gutali sve pred sobom ostavio je spaljenu zemlju. No, na crnoj, karboniziranoj površini, jasno su se iscrtavale bijele linije. Suhozidi. Građevine od kamena, kojima su ljudi nakon krčenja zemlje ograđivali svoje komadiće plodnih pašnjaka, maslinika, vinograda...
Kao neuništivi spomenici težačkom životu suhozidi su od antičkog doba krojili krajobraze Dalmacije, Istre i otoka. Na Pagu ih je najviše na Mediteranu, više od 1100 kilometara. Stoga i nije bilo veliko iznenađenje kada je Udruga za očuvanje kulturne baštine otoka Paga Suhozid iz Kolana početkom 2010. organizirala gradnju suhozidnih spomen-križeva u sjećanje na jedan drugi požar. Veliku tragediju na Velikom Kornatu, u kojoj je 2007. stradalo dvanaest vatrogasaca.
Udruga Suhozid
Po ideji arhitekta Nikole Bašića, na prostoru stradanja vatrogasaca podignuti su suhozidni križevi. Ta impresivna kamena izložba pokazala je koliko je suhozidna gradnja i danas uklesana u genetski kod Dalmacije.
U tih nekoliko godina suhozidna je baština odjednom postala predmetom zanimanja šire javnosti. Kulminacija se dogodila ove godine kada su dvije udruge dobile nagrade, a na Pagu je čak održano i državno prvenstvo u gradnji suhozida.
Udruga Suhozid iz Kolana na otoku Pagu dobila je godišnju nagradu Ministarstva kulture “Ivo Horvat” za očuvanje prirodne baštine, a za životno djelo nagrađen je šumar Josip Movčan. Ivo Butković, predsjednik udruge Suhozid, na dodjeli nagrade najavio je i konačni cilj njihova rada - proglašenje suhozida materijalnim kulturnim dobrom Hrvatske.
Da paški štovatelji suhozida nisu usamljeni pokazala je i druga nagrada koja je u lipnju u Amsterdamu dodijeljena udruzi “4 grada Dragodid”. Riječ je o nagradi Europske Unije za kulturnu baštinu Europa Nostra Award 201 u kategoriji “Education, training and awareness-raising”.
Filip Bubalo, predsjednik Udruge, kaže da je projekt Dragodid inicijativa za proučavanje i prakticiranje narodnog graditeljstva na kršu. Glavne aktivnosti su organizacija suhozidnih graditeljskih radionica i popularizacija suhozidne tehnike gradnje. Bubalo smatra da se oblikovanje kamena na kamenu može predstaviti kao hrvatski najveći povijesni infrastrukturni projekt.
Krčenje korova
Udruga Dragodid dobila je ime po istoimenom naselju pokraj Komiže na otoku Visu. Tamo se prije devet godina na poslu obnove razrušenog krova na kamenoj kućici u napuštenom selu našlo deset mladih studenata arhitekture iz Hrvatske, Danske, Švedske, Njemačke, Rusije, Bugarske i Brazila. Obnovi i starim tehnikama građenja godinama ih je učio majstor Andrija Suić, a starosjedilac barba Frane kumovao je imenu.
- Barba Frane znao je reći da u Dragodidu i voda iz gustirne ima četiri gradi jakosti, pa smo zato udruzi dali ime ‘4 grada Dragodid’ -kaže Filip Šrajer(34), jedan od osnivača Dragodida 2007. godine. S Filipom smo dogovorili susret u Parku prirode Učka, gdje je prošlog tjedna održana radionica suhozida na lokaciji Potrebišće.
Dok su se u Mošćeničkoj Dragi turisti kupali i sunčali, na dva sata hoda i 700 metara nadmorske visine, dvadesetak studenata znojilo se slažući kamenje i krčeći korov u zapuštenom selu. Studente suhozidnim tehnikama gradnje uči Branko Brubnjak (65), majstor iz Mošćeničke Drage.
Drugačiji okoliš
- A ča ja znam kad je baš nestalo ljudi. Otkad ja pamtim, tu je bilo pet familija koje su dolazile s magarcima i alatom. Od proljeća do jeseni bili bi tu sa stokom ili su je ostavljali na ispaši. Mlijeko, janjci i vuna, a bila je tu i jako plodna zemlja pa se sadio kupus, krumpir, mrkva... - prisjeća se majstor Branko dok teše bor za krovne grede.
- Obnova slamnatog krova na ovom napuštenom dvoru glavni je predmet obrade ovogodišnje radionice. Lani smo obnovili onu štalu odakle se sada dimi, a za ovaj krov ćemo posebno morati naručiti slamu od raži - priča nam Grga Frangeš, etnolog zaposlen u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Rijeci.
Grga, Filip i arhitekt Miše Renić, trojica osnivača Dragodida, i ovu radionicu vode volonterski u vrijeme svog godišnjeg odmora. Iako bi čovjek pomislio da su za očuvanje baštine nagrađeni konkretnim novcem iz proračuna, svota koju dobivaju doista je mizerna. Po dvadesetak tisuća kuna iz dvaju ministarstava, a lani čak ni toliko. No, Dragodidci (ili Dragodidžije, kako se sami zovu) ne žele nikoga kritizirati. Oni su tu da, kako kažu, na studente prenesu dio svoje zaljubljenosti u kamen.