Deseto izdanje zagrebačkog Festivala svjetskog kazališta, bez obzira na sve moguće primjedbe, donijelo je, među šest prikazanih, tri predstave za koje smo već bili napisali da su iznad bilo kakvih domaćih standarda. Prije svega, “Poslije bitke” redatelja Pippa Delbona, “Gospođicu Juliju” redateljice Katie Mitchell te “Iznajmljuje se” u režiji Gabriele Carrizo i Francka Chartiera. Osobit interes javnosti izazvala je predstava “Zatvaranje ljubavi”, koju je po vlastitom tekstu režirao Pascal Rambert. Ovu posljednju Rambert je režirao i s hrvatskim glumcima, koji su, već sam zaključio, u usporedbi s francuskima ispali domalo pa smiješni.
Najveći minus festivala zapravo je izostanak tzv. profesionalne publike. Kao i svake godine, i ove se među gledateljima najmanje našlo domaćih glumaca i redatelja. Kad su glumci posrijedi, najredovitiji festivalski posjetitelji i ovaj su put bili umirovljenici: Nada Subotić i Špiro Guberina. A od redatelja praktički nisam vidio nikoga na više od jedne predstave. Kao biva da naši umjetnici neprestano kruže Europom, pa im i nije napeto pogledati i u Zagrebu srednjostrujaške produkcije berlinskih i pariških kazališta... Da ne pišem sad da na predstavama nisam vidio ni jednog profesora s Odsjeka režije na Akademiji dramske umjetnosti.
Sličan neinteres profesionalne publike desetljećima je bilježio i Eurokaz i, zapravo, na temelju vlastitog iskustva u proteklih dvadeset godina zaključujem da su naši umjetnici sami sebi dovoljni, poput državnih činovnika. Njih inozemstvo zanima jedino ako im se organizira gostovanje s dnevnicama.
S druge strane, zagrebačka je publika, ove godine osobito i mlađa, živo zainteresirana za ovakve festivale i unatoč krizi ulaznice su se uglavnom rasprodale. Koliko je zagrebačka publika sofisticirana, drugo je pitanje, no svakako je zaslužila bolje kazalište nego što joj ga nude domaće kuće.
Sujetni i lijeni redatelji
Gledajući, dakle, Rambertovo “Zatvaranje ljubavi” s Audrey Bonnet i Stanislasom Nordeyem, u produkciji jednog od oko 250 pariških kazališta, Theatrea de Gennevilliers, razmišljao sam zašto naši glumci ne mogu igrati s istim intenzitetom, i virtuozno i uvjerljivo. Glumce u obje predstave ne treba uspređivati. Goran Bogdan, i da je mnogo bolji no što jest, opet je prezelen da se i uspoređuje sa Stanislasom Nordeyem. No, eto, primjerice, razmislimo o glumicama. Audrey Bonnet nije bolja glumica od Nine Violić, no u Rambertovoj je režiji Francuskinja izvedbeno iznad nje barem za jednu, da tako kažem, kategoriju. Zašto? Zašto Francuskinja ima više energije, zašto donosi širu i iznijansiraniju skalu emocija, zašto je sigurnija u govoru i nastupu?
Prije svega, to je pitanje konkurencije. Naši glumci redovito su prepušteni svom, rekli bismo, privatnom osjećaju za glumu i potrebi za glumom. Njihov profesionalni nastup ne ovisi o njihovoj stvarnoj kvaliteti, nego o inerciji. Da bi Nina Violić glumila virtuoznije, trebalo bi i sve oko nje biti ako ne već virtuozno, onda profesionalno i ozbiljno. A naše produkcije gotovo nikad nisu takve. Naši stajaći ansambli funkcioniraju kao razredne zajednice neposlušnih i neozbiljnih tinejdžera. Ušančeni u svoje ansamble, naši glumci redatelje dočekuju i ispraćaju kao da su to nastavnici pristigli na zamjenu, koji će doći i proći. Nikoga i ničega se naši glumci ne plaše, ni redatelja ni publike, a ne plaše se ni da bi mogli pasti razred. Njima je praktički sve dopušteno. Zbog toga je većina predstava naših nacionalnih i komunalnih kazališta orgija improvizacije i kampanjskog nadmetanja.
Naši pak redatelji još su kategoriju niže. Posrijedi su uglavnom sujetni ignoranti, koji gotovo nikad nisu u stanju zamisliti i kontrolirati cijelo zbivanje unaprijed. Naši redatelji na probe dolaze praznih ruku, nemaju ni skica niti bilješki, a često imam dojam da nisu s razumijevanjem ni jednom pročitali tekst koji režiraju.
Mrtvi na Trgu maršala
Akademija dramske umjetnosti sve se više pretvara u provincijsku školicu za tatine i mamine sinove (o čemu ću uskoro opširnije pisati) i više u Hrvatskoj ne postoji ni jedna institucija ili bilo kakva kazališna organizacija koja njeguje izvrsnost.
Jedino što mi pada na pamet da bi se moglo poduzeti jest osnivanje nacionalnog dramskog ansambla. Čini se da je taj prijedlog samo nova zakrpa na poderanu suknju, no moramo u našu malenu kazališnu kulturu uvesti barem još jednu postaju na putu prema “vrhu”.
Nekad su najbolji glumci bili koncentrirani uglavnom u Drami zagrebačkog HNK. Danas je taj ansambl među najmrtvijima u državi. Lijenost i cinizam ondje su nadvladali umjetničke porive i nema ondje više od pet glumaca koji žele raditi i napredovati. Neka nacionalni ansambl ima dvadeset glumaca, po deset ženskih i muških. Neka im se, za početak, da bilo kakav prostor. Mogu, primjerice, igrati u Lisinskom. Ili neka se za njih preuredi kazalište Vidra. Ili neka se za njih preuredi koje zapušteno kino u središtu grada. Ili, za početak, neka igraju na postojećim pozornicama.
Za vođu ansambla pozvao bih Ivana Popovskog, makedonskog redatelja koji se školovao u Rusiji. Koji dakle dobro poznaje naš jezik, a kako radi, pokazao je režirajući nedavno u ZKM-u “Idiota” F. M. Dostojevskog. Boljeg pedagoga i autoriteta nećemo naći: em je “svjetski”, em nas razumije.
Uz njega bi mogli šegrtovati domaći mladi redatelji, kao asistenti, a s vremenom i sa samostalnim režijama, primjerice Oliver Frljić ili Saša Božić.
A tko bi činio ansambl? Mislim da bi o tome bilo lako postići, ako ne konsenzus, onda barem veliko slaganje, kad bi se pitalo domaće kritičare. Evo mojeg prijedloga, koji dakako nije nego improvizacija. Glumce sam izabrao na temelju i njihova talenta i volje za rad. Oni koji uđu u ansambl ne bi smjeli nastupati nigdje drugdje, osim možda još na filmu. Nikakve reklame, sapunice, sitcomi, pričanje viceva pred kamerama i slično. I osobito ne čvrgarenje po drugim kazalištima. Nacionalni ansambl i točka. Dao bih im primjerene plaće, od tri do pet tisuća eura, koliko otprilike mogu zaraditi i danas ako se rastrče po televiziji i po reklamnim agencijama. No, kakav je to nacionalni prvak koji reklamira čajeve za upalu prostate, oftalmologe ili banke? Nikakav. On je medijski klaun, a takav s vremenom postane i kazališni klaun.
Dakle, prvo glumci, za koje mi se lakše odlučiti, jer me muška taština nimalo ne dira, dok sam, dakako, prema ženskoj mnogo oprezniji...
Dakle, Mislav Čavajda, Ozren Grabarić, Milan Pleština, Pjer Meničanin, Sreten Mokrović, Maro Martinović, Zijah Sokolović, Rene Bitorajac, Krešimir Mikić i Livio Badurina.
O glumicama, dakako, sve najbolje, s unaprijed isprikom za uvrštavanje odnosno neuvrštavanje. Dakle, što se mene tiče, u nacionalni ansambl uzeo bih Anu Karić, Kseniju Marinković, Almu Pricu, Uršu Raukar, Natašu Janjić, Zrinku Cvitešić, Zoju Odak, Ninu Violić, Jadranku Đokić i Dubravku Ostojić.