Nakon što smo objavili priču o Marini koju zlostavljaju kolege iz razreda jer ne nosi Diesel traperice i nema iPhone, provjerili smo koliko djece, žrtava bullyinga, potraži pomoć.
- Objavili su moju sliku na facebooku na kojoj izgledam kao kreten, a nikad se nisam tako slikao. Napravili su foto montažu i sad se svi zezaju na moj račun. Čim sam danas došao u školu svi su me krenuli oponašati i kreveljiti se a ja ne znam što raditi. Može li netko zabraniti ovu moju sliku koja kruži internetom? Može li mi itko pomoći?
Tako je krenuo razgovor sa 17-godišnjim Markom, a bio je tek jedan od petnaestak koje volonteri Hrabrog telefona obave svakog dana s djecom, roditeljima, djedovima, bakama... Svi oni okrenu besplatni broj 0800 0800 jer sami ne mogu rješiti neki problem, ne znaju gdje mogu dobiti pomoć, neugodno im je da itko zna da im pomoć uopće treba. A da takvih problema im svjedoči i podatak da je Hrabri telefon imao više od 6000 poziva u samo dva mjeseca. Od toga je gotovo 800 vrlo ozbiljnih nevolja.
Markov primjer maltretiranja preko interneta jedan je od u posljednje vrijeme čestih razloga poziva Hrabrog telefona, kaže koordinatorica Vesna Katalinić. Baš je jučer imala u jednoj novozagrebačkoj školi edukaciju mladih kako se oduprijeti internetskom maltretiranju.
Dodaje kako su djeca nerijetko tehnološki naprednija i od roditelja i od nastavnika, ali ne znaju se unaprijed zaštititi od mogućih nevolja. Markova priča jedna je od blažih varijanti internetskog zlostavljanja, ali njemu sigurno nije čim je odlučio nazvati Hrabri telefon .
Svi volonteri a ima ih više od 50, stručni su za rad na telefonu pomoći jer ili su to studenti studija za socijalni rad, pedagogije ili pak psihologije. Prije “samostalnosti” moraju proći edukaciju i vođenje razgovora uz nadzor starijih volontera. Osim toga moraju naučiti koje su to službe koje mogu preporučiti za pomoć onima koji zovu.
- U EMO sam pokretu, ali to moji kolege u školi ne prihvaćaju. Ismijavaju me, a čini mi se da ni profesori baš nemaju razumijevanja. S roditeljima je sve u redu, ali tužna sam jer nemam prijatelja u razredu, kaže 17-godišnja Ana. Dodaje da se ponekad reže po ruci kako bi joj lakše prošlo vrijeme dok je u školi. Prošlo je pola sata dok nije uspjela ispričati cijelu priču pa ju je tek onda volonterka Vesna mogla polako početi savjetovati. S obzirom da ima dobar odnos s roditeljima, rekla joj je, bilo bi dobro da im se povjeri.
No, samoranjavanje traži, rekla joj je, pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje. S obzirom da Ana nema, kako je rekla, prijatelja, dobro bi bilo da ode na neki tečaj da si nađe neki hobi što bi također mogao biti put u nova poznanstva. Zanimljivo je da je Ana bila sve manje napeta što je razgovor napredovao pa volonterka kaže kako je gotovo sigurna da će nešto od savjeta sigurno prihvatiti.
(...)