Samo dva ministra u Vladi RH imaju iskustva u privatnom biznisu, objavljeno je jučer na naslovnoj stranici novina koje držite i to bi nas, kao, trebalo zabrinuti, jer kako bi ljudi bez iskustva u biznisu mogli zemlju izvući iz krize. To da bi političati trebali znati upravljati poduzećem vrlo je rašireno mišljenje. Narod u to ustrajno vjeruje, premda se opetovano pokazalo netočnim, a katkad i upravo katastofalno krivim. Ako nitko drugi, barem bismo mi u Splitu mogli znati nešto o tome, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
Menadžerske navike
Dva posljednja izbora za lokalnu upravu i samoupravu na listićima smo entuzijastički zaokruživali muškarce i žene koji su se brčili poslovnim biografijama, oholo se razmetali iskustvom i kontaktima, imovinom i zaposlenicima, i oba puta, i od Liste velog mista i od Željka Keruma, dobili krasni šipak, da ne upotrijebim jedan drugi izraz koji bi mogao uznemiriti slabokrvne i maloljetne.
Sve priče o ekonomskom procvatu, milijunskim investicijama i novim radnim mjestima što će se, pod vlašću uspješnih privatnika, pojaviti gotovo kao epidemija crijevne viroze, naposljetku su se pokazale lažne, no glasači, čiju pamet nikad zapravo ne možeš precijeniti, opet se ne prestaju nadati i vjerojatno će i na idućim izborima negdje budalasto nasjesti maslanju nekakvog menadžerskog dripca, koji će prije ljubavnici kupiti Mercedesov terenac nego podijeliti božićnice.
Terapija - na grbači naroda
Glasači tvrdoglavo ponavljaju istu glupost zaslijepljeni tuđim novcem, luksuznim brodovima, dobro ohlađenim pjenušcima i ručno šivanim košuljama, vjerujući kako će to jednom nekako dopasti i njih. Priprost se svijet uzbuđuje biznisom i usrdno ufa kako će ga oni spretniji u toj vještini izvući iz krize, iako su upravo mudrijaški biznismeni čitavu zemaljsku loptu i doveli u krizu i nikakve krize zaista ne bi bilo da baš takvi nisu, svojom neodgovornom i sramotnom nezasitnošću, usrali motku.
O osobinama i navikama menadžerske čeljadi lijepo može posvjedočiti članak u jednim drugim novinama, objavljen istog dana kad je “Slobodna” zdvajala o poslovnom neiskustvu ministara. Velika je moda, dakle, među rukovodećim kadrovima u velikim firmama imati konja. Arapski pastuh im, tvrde, čudesno unapređuje direktorske sposobnosti. Pomaže im da bolje razumiju zaposlenike. Rasno je grlo, otvoreno govoreći, nešto i bolje od radničkog ološa s kojim se svakodnevno susreću jer, kako je jedan bistro primijetio: “Konj se ne pretvara, ne glumi, ne žica povišicu, ne boji se otkaza... Što je iskrenije od toga?”
Životinja je, u najkraćemu, krasna jer nema kolektivnog ugovora. Ne zajebava s prekovremenim. Mogu samo zamisliti kako je imati šefa koji se nakon tako prosvjetljujućeg iskustva na hipodromu u ponedjeljak ujutro vrati terapijskom jahanju na grbači radnog naroda. Zaposlenici mu zacijelo njište od veselja i za svoj rad ne pitaju druge nagrade doli kante zobi i jedne male kocke šećera.
Nejasno je uistinu zašto bi itko želio da poslovni ljudi upravljaju gradom ili državom kada upoznate kako se poslovni ljudi, gotovo bez iznimke, bijedno odnose s podčinjenima u svojim poduzećima. Opasna je zabluda, koja nam se višekratno obila o glavu, da bi se netko tko je čitav život brinuo samo o vlastitom računu najednom mogao iz korijena promijeniti i raditi za javno dobro. Mi bismo vam u Splitu o tome mogli koješta reći. Kad god se možda učinilo da Željko Kerum ili Lista velog mista nešto rade u interesu svih građana, dobitak je naposljetku bio samo njihov.
Od maloprodaje do vlasti
I zato, kad netko primijeti da od svih u Vladi samo dvojica ministara imaju iskustva s biznisom, ja mogu reći samo jednu riječ. Aleluja! I njih dvojica su previše. Vladati državom naprosto traži drukčiji talent, drukčiju mudrost od one koja vam treba da biste uspješno pokrenuli i vodili posao. Veliki državnici, napokon, često nisu imali blage veze s tim. Na vlast nisu došli zato što su uspješno vodili lanac maloprodaje i zapošljavali nekoliko tisuća radnika. Dapače, najbolji vladar kojega smo mi imali čak je mrzio svoje poslodavce. Sve ove današnje menadžere ja bih mijenjao za jednoga takvog, da oprostite, bravara, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.