Tek na samom kraju gotovo dvosatnog izricanja presude Ivo Sanader kao da je shvatio da se radi o definitivnom kraju njegove političke karijere: pokazao je to facijalnim grčem i progutanom “knedlom”, jedinim vidljivim znacima na njegovu do tada kamenu licu. Tog trenutka kao da je i sâm zatvorio kružnicu koja opisuje put od najmoćnijeg čovjeka u zemlji do osobe koju sudska straža ispraća na put u Remetinec. A tu je bilo svega: od frenetičnih povika “Ivo, Ivo”, rukovanja s najvažnijim političarima svijeta, divljenja i ulizivanja podređenih, do bijega iz države i sramote da ga policija strane zemlje juri po autocesti i sprovodi u pritvor.
Sanaderov politički uspon bio je strelovit kao i njegov pad. Na čelo potpuno uzdrmanog HDZ-a došao je 2000., nakon Tuđmanove smrti i gubitka parlamentarnih izbora. Sjajno svladavši tehnologiju vladanja, učvrstio je poziciju u stranci i pretvorio se u neupitnog lidera. S lakoćom je dobio izbore 2003. i nešto teže one 2007.
Danas je jasno da je već u prvom mandatu zagazio u korupcijski glib, koji ga je, u polovini drugog, progutao kao živo blato.
U prvom mandatu fascinirao je i Hrvatsku i svijet: pročistio je stranku od rigidne desnice, njegovo glasovito “Hristos se rodi” shvaćeno je kao čvrst most prema srpskoj manjini, a odlučno držanje i siguran stav odavali su državnika koji zna što hoće. Imponirao je pojavom i elokventnošću; stranci su ga obožavali zbog šarma i mogućnosti da s njim komuniciraju na svom materinjem jeziku, bilo da je to engleski, njemački, talijanski ili francuski.
Široko je otvorio vrata pregovora o pristupu Hrvatske Europskoj Uniji, prije svega zbog odlučnosti u suradnji s Haaškim sudom. A to je značilo i tijesnu suradnju na otkrivanju boravišta tada odbjegloga generala Ante Gotovine.
No, iza te privlačne fasade, iza skupih odijela, basnoslovno vrijednih satova i luksuznog BMW-a, kakvog si nisu mogli priuštiti ni šefovi vlada zemalja puno bogatijih od Hrvatske, bilo je i sve više znakova nezajažljive gramzivosti. Kako se pozlata ljuštila, ispod nje se otkrivala nezamisliva moralna korozija.
U slučaju Sanader, dokazano je prvostupanjskom presudom, ona je počela još dok je bio zamjenik ministra vanjskih poslova. Prva provizija Hypo banke bila je, u novčanom smislu, tek simboličan uvod u mito od 10 milijuna eura za prepuštanje upravljačkih prava nad hrvatskom nacionalnom naftnom kompanijom MOL-u. No, kraj te užasne koruptivne priče još je daleko. Sanadera čekaju presude u još tri suđenja: za slučajeve kolokvijalno nazvane HEP-Dioki, Planinska i Fimi-Media. U potonjem, doslovce, torbe pune novca isisanog iz državnih tvrtki nošene su iz crne HDZ-ove stranačke blagajne u dom obitelji Sanader.
Još je misterij zašto je Sanader 1. srpnja 2009. sâm sišao s trona. Možda mu je netko puno moćniji od njega obećao da će ostati amnestiran ode li s čela Vlade. Ako je itko znao da gravitacijska snaga kriminala u koji se upleo ima moć da ga strmoglavo prizemi, bio je to Sanader.
Zato je i prihvatio padobran za ugodan silazak s visina vlasti. No, kad je osjetio kako to spuštanje ne sliči na obećano, neuspjelim unutarstranačkim pučem, u prvim danima 2010., želeći se vratiti na vlast, zapečatio je sudbinu. Svu bol tog pada Sanader je osjetio tek jučer, pokazavši je onim grčem na licu, na kraju obrazloženja presude o 10-godišnjoj zatvorskoj kazni.
Kraj političke karijere neminovna je točka svakog političkog puta. No, tragedija je kada taj kraj - kao u Sanaderovu slučaju - istodobno znači i potpuni moralni, ljudski i politički krah.