Mladen Obád Šćitaroci je arhitekt koji se ustrajno, već desetljećima, bavi čudovitom granom arhitekture - pejsažnom arhitekturom. Perivojima, parkovima i - dvorcima. Starim zdanjima u kojima se stoljećima odvijao društveni, gospodarski, a i tajni život hrvatskog plemstva. Nije općepoznato da u Hrvatskoj imamo zaista mnogo prekrasnih dvoraca. Naravno, zapušteni su. Nitko na njih ne obraća pažnju... Arhitekt Obad Šćitaroci trudi se osvježiti baštinu, sjećanje i povijest obitelji koje su vladale Hrvatskom. Kraljevi, knezovi, grofovi, baruni... Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja, Slavonije, Međimurja, Kvarnera, Istre, Dalmacije, Dubrovačke Republike, Brijuna i naših otoka... Mladen Obad Šćitaroci i sam izgleda kao da je upravo izjahao na bijelom konju iz nekog drevnog dvorca u Šćitarjevu, drevnoj Andautoniji. Uostalom, i on je plemeniti izdanak obitelji koja je 1662. dobila plemićki naslov od tadašnjega kralja. Mladen Obad Šćitaroci je prije dva dana izabran za redovitog člana HAZU.
Koliko ima dvoraca u Hrvatskoj?
- Imamo ih tisuću.
Ma, ne vjerujem da ih je toliko...
- Vjerujte mi. Ja se time bavim.
Što sad? Što napraviti sa 1000 dvoraca?
Ja se dvorcima bavim već trideset godina. Želim promovirati tezu kako treba stvoriti “mrežu” dvoraca, onih koji jesu i onih koji su ruševni, svih tih vremenskih slojeva, pa to umrežiti s ostalim naslijeđem koje imamo. A, imamo ga.
Za to treba novca...
- Naravno. Samo, nije toliki problem novca koliki je problem nedostatak interesa za očuvanje i obnovu tog vrijednog nasljedstva. To, izgleda, nikog ne zanima.
Vas zanima. Vi sve znate o tome. Imate datoteku, znate činjenice...
- Jasno. Mogu raditi za sebe... Ali, nema javnog interesa, niti interesa institucija koje bi se time morale baviti. Ja sam napisao, zajedno sa suprugom Bojanom Bojanić, koja je također arhitekt, nekoliko knjiga o tom velikom blagu koje posjedujemo. Knjige sam pisao iz iskrene ljubavi prema tim divnim svjedocima povijesti i našeg civiliziranog načina života.
Najveći dvorac u nas je svakako - Dioklecijanova palača, središte Splita...
- Apsolutno. Dioklecijanova palača je - pravi dvorac. Ljetni dvorac na obali koji je postao gradom. To je utvrđeni dvorac, fortifikacijsko zdanje u obliku rimskog castruma. S kulama i tvrđavama na vanjskim zidinama. Kasniji srednjovjekovni feudalni burgovi također su utvrde. To je bila nužnost ondašnjih vremena.
Ti naši dvorci su ogromna vrijednost koju imamo, ali nas to - ne zanima?
- Da. To je “mrtvi kapital”. Ona država prije ih je uništila, prekinula kontinuitet života u dvorcima. Neki dvorci su pretvoreni u skladišta, neki u škole... Onda je i to uništeno. Danas, pak, taj “mrtvi kapital” uopće nikoga ne zanima. Nisu to samo dvorci... Zaboravljamo na naše naslijeđe, na ruralna tradicijska naselja širom Hrvatske, na fortifikacijske vojne građevine, na industrijske zgrade koje su vrijedan spomen života u Hrvatskoj...
Što predlažete?
- Talijanska regija Veneto vodila je jedan europski projekt pod imenom “Villas”, vile. Ja sam bio glavni koordinator s hrvatske strane u tom projektu. Animirali smo pet naših županija za taj projekt. Teza je bila: dvorci i vile - pokretači gospodarskog razvoja. Naslijeđe se ne smije gledati kao naslijeđeni objekt nego kao - aktivni subjekt. Tu je bit. Mora se dati novi život svim tim dvorcima. Italija je već mnogo napravila po tom projektu. Mi? Ništa.. To je velika šteta. Evo vam primjer: ovaj “Eurosong” prije nekoliko dana bio je u Danskoj. Gdje točno? U jednom napuštenom brodogradilištu. Takvih građevina imamo i mi... napuštenih, velikih, zaboravljenih... Ne treba graditi nove arene kad imamo stare arene. Treba ima samo dati novu namjenu. To je moj moto.
Nije nelogično...
- Naravno da nije. Povijesno naslijeđe je veliki dobitak, mi ga imamo, ali kao i da ga nemamo. Ne znam koje to kočnice mi imamo? Navodno, postoji strah de će se novom namjenom uništiti takav stari objekt. Zaštita spomenika? Ne dobije se dozvola, ništa se ne napravi i - dvorac polako potpuno propadne. To je naše rješenje... Krivnja je i na prevelikim birokratskim preprekama...
“Politička volja”?
- Da, treba takva volja. Država ne mora to financirati, ali mora stvoriti okvir koji će, svima koji budu zainteresirani, omogućiti da ostvare svoje projekte. Ministarstva kulture niti jedne države nemaju dovoljno sredstava za financiranje takvih projekata, ali mogu olakšati i pomoći privatnim investitorima ili tvrtkama da to obave.
Vi ste obavili istraživanja, imate podatke, znate činjenice...
- Znam. Ali ne postoji sustav u koji bih ih mogao ugraditi. Ja nisam institucija. Ja sam tek jedan arhitekt, zaljubljenik u našu arhitektonsku baštinu, posebno u dvorce. Jednostavno, ne mogu sve sam napraviti...
Mi smo već 15 stoljeća ovdje... kulturan narod, civilizirana europska država...
- Kad govorimo o Hrvatskoj, onda govorimo o 24, 25 stoljeća urbane kulture i tradicije. Grci su tu osnovali, u 4. stoljeću prije naše ere, prve gradove na našem Jadranskom moru, u Dalmaciji: Vis, Issa, pa Trogir tada Tragurion, pa Epetion današanji Stobreč, pa Solin, Salona u kojoj je rođen car Dioklecijan, već je bila tada ilirska trgovačka luka. Slijede Korčula i mnogi drugi gradovi. 2500 godina kulture! To je mnogo vremena. Mnoge europske zemlje nemaju tako dugu urbanu tradiciju. Imamo resurse koje sada treba koristiti u gospodarstvu i u turizmu. Imamo najljepšu zemlju u Europi. Nismo ju suviše ni zagadili. Imamo sjajne uvjete, a ...
A?
- Pa svi govore trebamo investicije, trebamo nove tvornice, a i ne vide što sve već imamo. I, ne koristimo.
(...)