Dvorac Janković u Suhopolju kod Virovitice, zaštićeni spomenik kulture iz sredine 18. stoljeća koji već dugi niz godina zbog nebrige prijašnjih vlasnika i države propada, prema arhitektonskom projektu uglednog zagrebačkog studija 3LHD, za dvije i pol godine trebao bi biti obnovljen i prenamijenjen u specijalizirani hotel s četiri zvjezdice.
Dvorac je sve do 2001. bio u vlasništvu tvrtke Abacus iz Vrgorca koja je građevinu površine 2890 metara četvornih kupila krajem devedesetih kao dio stečajne mase bivšeg PIK-a Suhopolje. Oko dvorca je i zaštićeni perivoj površine 7,4 hektara koji je također devastiran, a cijelo zemljište s građevinama i parkom kupila je Virovitičko-podravska županija prije dvije godine za 1,5 milijuna kuna (iako je procijenjena vrijednost bila čak šest milijuna kuna).
Županija, na čijem je čelu Tomislav Tolušić (HDZ), kandidirat će taj projekt vrijedan osam milijuna eura na natječaj iz strukturnih fondova EU, a kako već imaju svu potrebnu dokumentaciju i dozvole, očekuju da će to napraviti do veljače iduće godine.
- U natječaju je najbolje to što je sufinanciranje 99 posto, što znači da bi Županija iz svog proračuna trebala dati zanemarivih jedan posto novca, 100 tisuća eura - izjavio je župan Tomislav Tolušić.
Noćenje za 50 eura
Uz to što će se dvorac obnavljati prema projektu 3LHD-a, koji su zaslužni za najljepši i prvi dizajnerski hotel Lone u Hrvatskoj, ta priča o vrijednoj kulturnoj baštini zanimljiva je i zbog namjene budućeg hotela. Naime, Virovitičko-podravska županija zadržat će ga u svom vlasništvu, a u njemu će se obučavati i školovati učenici srednjih ugostiteljskih i turističkih škola te studenti iz Virovitice i okolnih gradova i općina. Točnije, dvorac će se preurediti u tzv. školski hotel po uzoru na sličan projekt u Nizozemskoj koji je također financiran iz fondova EU, a danas bilježi značajan uspjeh. Recepcioneri, kuhari, sobarice, menadžment hotela, čistačice, konobari i sve ostalo osoblje bit će sastavljeno od učenika i studenata kojima će mentori biti stručnjaci, a cilj je da mladi tamo ostanu raditi ili da se pripreme za tržište rada. Zbog toga bi i cijena smještaja trebala biti mnogo niža nego u objektima iste kategorizacije - noćenje bi moglo stajati oko 50 eura.
Hotel bi trebao imati 30 soba sa 60 ležajeva, sagradit će se i bazen, saune, wellness centar, rastoran s kulinarskim praktikumom za potrebe gastroakademije, wine bar te dvorane za praktične radionice u kojima će se održavati i prezentacije lokalnih i regionalnih proizvoda. Obnovit će se i nekadašnja ledenica u kojoj su grofovi za ljetnih mjeseci čuvali namirnice u ledu s Drave, a srušena kapelica na kraju parka ponovno će biti sagrađena.
- Polazište za izradu toga projekta bilo je spašavanje kulturno, povijesno i arhitektonski vrijednog dvorca od daljnjeg propadanja. Novouređeni će se hotel obnoviti, rekonstruirati, dograditi i prenamjeniti u mjesto za odmor, razonodu, rekreaciju i kvalitetnu lokalnu gastro ponudu - rekli su u 3LHD-u.
U sklopu dvorca bit će i prvi Slavonski centar kompetencija za selektivne oblike turizma koji bi, uz moderan pristup učenju i korištenje naprednih tehnologija, trebao obrazovati specijalizirane kadrove koji će pridonijeti razvoju inovativnog turističkog proizvoda. Time bi se razvijali i gastroturizam, lovni i ribolovni turizam, cikloturizam, birdwatching... U dvorcu bi se održavale tematske radionice, gastroakademije, edukacije, poslovni kongresi, a s obzirom na to da je neposredno uz dvorac i park smješten i veliki nogometni stadion, ideja je da se i on iskoristi u svrhu razvoja sportskog i zdravstvenog turizma. Za park koji obiluje rijetkim drvećem brinuli bi se učenici šumarskih škola, a Županija u izradi namještaja za dvorac planira angažirati drvne tehničare iz virovitičke tehničke škole.
Grofovska obitelj
- Uz Virovitičko-podravsku županiju, objektom bi upravljala Visoka škola za menadžment u turizmu i informatici u Virovitici. Smatramo da Županija može i treba biti dobar gospodar i da nema potrebe da se nakon završetka projekta objekt daje nekome drugome u koncesiju. Vrijednost za širu društvenu zajednicu uvelike nadmašuje financijska sredstva koja su potrebna za taj projekt. Naime, osim što podižemo razinu turističke ponude, mladoj generaciji dajemo alat u ruke s kojim mogu biti potpuno sigurni u svoju budućnost- pojasnio je župan Tomislav Tolušić.
Cijeli sklop dvorca građen je od sredine 18. do početka 20. stoljeća (dogradnje, pregradnje i promjene izgleda pročelja). Glavna zgrada sagrađena je u neoklasicističkom stilu, a ulazni dio dvorca ima neogotička obilježja. Tijekom povijesti izmijenjivali su se različiti vlasnici: od 1750. do 1918. godine to su bili grofovi Janković, od 1931. do 1942. Hrvatsko-slavonska banka za parcelaciju i kolonizaciju iz Zagreba, a 1942. dvorac su posjedovale Hrvatska školska i prosvjetna zaklada Dr. Ante Starčević i Hrvatsko dioničarsko prometno društvo iz Virovitice. Do 1973. vlasnik je bila Općina Suhopolje, a nakon toga dvorac je kupila tvrtka Poljoprivreda koja je od kraja devedesetih u stečaju. Objekt s pripadajućim perivojem 2000. je kupila tvrtka Abacus iz Ravče, a cijeli kompleks prije dvije godine otkupila je Županija.
Rekonstrukcija iz priča
Uz dvorac, čija je unutrašnjost sada potpuno devastirana (uništeni su podovi i većina stropova, a jedini ostaci unutrašnjeg uređenja karakteristične su keramičke pločice kao zidna obloga i fragmenti ograde spiralnog stubišta), na zemljištu je 1775. sagrađena i ledenica, bunar i mala štala.
Iako su povijesni podaci o tom dvorcu i njegovim vlasnicima vrlo šturi, prema svjedočenju ljudi koji su radili za grofove, stručnjaci su rekonstruirali dio priče. Danas se stoga zna da je vlastelinski posjed u Suhopolju potkraj 18. stoljeća od carske komore kupio grof Ivan Nepomuk Janković. Točna godina se ne zna. Ivan Janković kupio je već potpuno formirani posjed s nizom stambenih, upravnih i gospodarskih zgrada koje su u cijelosti sagrađene 1775. godine. Vlastelinski posjed imao je većinom gospodarsko značenje, a sam grof navodno na njemu nije previše boravio. No, dao je sagraditi velebnu klasicističku crkvu koja je oblikovala naselje Suhopolje. Godine 1816. posvećena je Svetoj Tereziji i u njoj je godinu dana poslije pokopan Ivan Janković te nekoliko godina zatim i njegova supruga Terezija, rođena Püchler. Ivana je naslijedio njegov sin Stjepan, a u drugoj polovici 19. stoljeća novi je nasljednik grof Elemir. On je zaprosio mađarsku plemkinju, ali se ona, vidjevši prostor u kojem žive, odbila udati. Rekla je da je to obično polje. Kako bi udovoljio budućoj supruzi, mladi je grof uz već postojeću zgradu sagradio i ostale u dvorskome sklopu. Tada je zasađen i perivoj, i to s već zrelim sadnicama stabala kako bi bio što bujniji.
Obitelj je, prema usmjenoj predaji, imala i zvjerinjak, odnosno lovište na Odboju u Bjeljevini. Tamo je grof Elemir zamolio svojega oca Aladara da mu dopusti da se oženi upraviteljevom kćeri Ilkom. Aladar mu je dao svoje dopuštenje tek nakon što ga je pred svima izbičevao.
Ljubav sa zabranama
Premda je Elemir na početku bio silno zaljubljen u Ilku, poslije ju je ponižavao zbog njezina podrijetla. No, Ilka je znala biti osvetoljubiva. Nakon što joj je za jednim ručkom namjerno špinatom uprljao predivnu bijelu čipkastu bluzu, mjesec dana mu je zabranila pristup svojim odajama. Grofica je umrla 1907. godine, a u njezinu čast Elimir je sagradio kapelicu i grobnicu. Imali su dva sina. Jedan se zvao Andrija, a drugi je umro nakon što je pao s prozora.
I dok je Elemir bio ozbiljan i pristojan, njegov sin Andrija imao je posve drukčiji karakter.
Bio je hirovit i volio se zabavljati. Pričalo se da je znao ostavljati šešir kod kuće, kako bi zavarao ženu, a zatim bi pobjegao kroz prozor i pohitao ljubavnici. S jednom djevojkom, Irenom, imao je i dijete pa se jedan od slugu u dvorcu morao njome vjenčati kako bi se grofu spasila čast.
Grof Elemir bio je odličnog zdravlja. Zimi se znao po snijegu valjati gol, a nakon toga leći u krevet. Umro je 1917., a posjed je naslijedio sin Andrej koji je više boravio na svojim imanjima u Mađarskoj.
Nakon nacionalizacije 1918. godine grof Andrej napustio je Suhopolje, a u dvorac se uselio upravitelj Jankovićeva imanja. Dvorac je tijekom svoje bogate povijesti, osim vlasnika, mijenjao i namjene. Nakon Prvoga svjetskog rata tamo su bile smještene ruske izbjeglice, a od 1943. do 1960. godine bio je pretvoren u dječji dom u koji su smjestili ratnu siročad. Od 1964. do 1973. tamo su i dječji vrtić, osnovna škola te stanovi.
Posljednji Janković navodno je bio inženjer Deniš Janković koji je bio zaposlen u tvornici žarulja Tungsram u Budimpešti.