“Kao što ste čuli, ministar državne imovine Goran Granić.... ovaj, Goran Marić... podnio je danas ostavku.” Tim lapsusom, koji je izrekao u ponedjeljak, predstojnik premijerova ureda Zvonimir Frka-Petešić nasmijao je nekolicinu okupljenih novinara i postao vijest na mnogim portalima.
Suzdržan pristup i očito komunikacijsko nesnalaženje predstojnika premijerova ureda u tako kratkoj izjavi ponukalo nas je da nazovemo samoga Gorana Granića i provjerimo kako je on to doživio.
Halo, gospodine Marić, pardon Granić. Jeste li čuli za lapsus savjetnika Frke?
- Da vidio sam to, neki su portali to objavili.
Pa, je li vam se tko javio nakon toga?
- Nije, vi ste prvi.
Dakle, nije vam Frka napravio nikakvu frku?
- Nije, ne, nitko nije zvao, ne, ha-ha.
Je li vam se kada dogodilo da vas nazovu, a traže Matu Granića ili obratno?
- Pa, ne... ne. S obzirom na to da sam ja diskretniji, rjeđe sam u medijima i teme o kojima ja govorim potpuno su različite od onoga što Mate govori. Ja o politici ne govorim otkako sam završio mandat u Vladi.
Kad smo već na liniji, zanima me kako procjenjujete ovo davanje ostavki na kapaljku, rekonstrukcije, dekonstrukcije, destrukcije... Kakva je to igra?
- Svaka vlada ima svoje probleme i dane uvjete ograničenja. Ja sam isto proživio promjene Vlade i nije tako jednostavno u kratkom vremenu naći odgovarajuće ljude za odgovarajuća mjesta.
I vi ste imali šestorke, četvorke, pa ovi, pa oni interesi...
- To su neke redovne situacije koje se događaju u politici. Nije to ništa neobično. Razlozi mogu biti različiti, pa ponekad gotovo i neponovljivi problemi. Mnogi ljudi koji su kvalitetni, distancirali su se od politike, a to je velika šteta.
Ali, prije se nije moglo dogoditi da takvi smušenjaci i mutikaše zalutaju na tako visoka mjesta, otimaju i rugaju se javnosti?
- Problem hrvatskog društva puno je širi. Mi više nemamo vrijednosni sustav, on se negdje izgubio zbog ideoloških, interesnih, privatnih, stranačkih interesa. Previše je tu promocija, a premalo sadržaja. I zato smo tu gdje jesmo. Vrijeme je da kao društvo stanemo na loptu i počnemo drugačije promišljati o onome što nas čeka. Puno je tu pitanja. Život vam je kao taksimetar, vi morate stalno plaćati htjeli ili ne htjeli, a cijenu plaćamo svi.