Kad biste osamdesetih godina ušli u bilo koji jugoslavenski hotel od Ljubljane do Ohrida, s unutrašnje bi se strane vrata - kako to već obično biva - vidio cjenik noćenja. Taj cjenik noćenja nije, međutim, bio jednostavan poput današnjih. On se sastojao od dva stupca. U jednom je bila cijena noćenja za strance, a u drugom za domaće državljane. Domaći su građani, naime, hotel plaćali osjetno jeftinije.
Iz perspektive današnjeg društva, ekonomije i ideologije, zamisao da istu uslugu različiti ljudi plaćaju različito zvuči kao neumna ekonomska frivolnost. No, čak ni unutar logike kasnog socijalizma ove duple tarife nisu bile posve samorazumljive. Premda se kod mlađih generacija danas razvio mit o Jugoslaviji kao o zemlji dembeliji, čak ni u to doba nije bilo uobičajeno da bogati jednu uslugu plaćaju jednim iznosom, a siromašni drugim. Cijena kruha bila je u to doba ista za domaće i strance, baš kao i cijena riblje večere u restoranu. Cijena Zastave 101 ili Končarova bojlera bila je ista i za ministra i za spremačicu. Pa ipak, iz nekog nedokučivog razloga, država je smatrala normalnim da istih 16 kvadrata sobe, iste lancune, bakelitni telefon i pogled s lođe na makarsko primorje domaći građanin plaća manje, a strani više.
Je li motiv za to bio imovinski cenzus? Očito ne - jer među “fureštima” koji su plaćali skuplje bilo je i puno Čeha i Poljaka koji su bili siromašniji od domaćih. Razlozi zbog kojih su domaći u ta doba hotel plaćali jeftinije, očito su počivali u nečem drugom, a čini mi se da su bili u jednakoj mjeri ekonomski koliko i ideološki.
Za početak, velik dio tih hotela i odmarališta (a to su manje-više isti oni hoteli koje imamo i danas) bio je ionako sagrađen novcem od poreza. Drugim riječima, građanin koji je u njima konzumirao popust te je hotele i kampove ionako platio iz svog džepa, baš kao što je platio i kazališta, bolnice i škole. Nadalje, ti hoteli eksploatirali su stanoviti prostor - plaže, gradove, prirodne ljepote - dakle, stečevine koje su podrazumijevane kao “naše” i “općenarodne”: samim time pristup tim divotama također je morao biti opći i narodan. No, osim tog razloga, postojao je, mislim, i treći, koji je bio izravno politički. Putovanje - još konkretnije, putovanje na more - u tom se razdoblju smatralo netom stečenim privilegijem. Taj privilegij u tom je trenutku bio novotarija. Povjesničari socijalizma bilježe kako se ljetovanje na moru počelo širiti tek 50-ih, ali i to da je ta “novitada” nailazila na kruti otpor jedva urbanizirane radničke klase koja je godišnji odmor htjela radije koristiti za poljodjelske radove. Generacija koja je prva u našoj povijesti otkrila frivolni luksuz ljetovanja na moru tada je - 80-ih - još bila itekako živa. Činjenica da “naš građanin” ljetuje očito je u to doba još bila uzbudljiv, vruć društveni privilegij, trofejna zasluga socijalističkog društva, zasluga koju je samim time trebalo uščuvati i zalijevati. Da bi taj trofej obranilo, društvo je smišljalo način da taj privilegij izmakne iz surovih kliješta tržišta, da ga obrani od skupoće i od konkurencije bogatijeg Austrijanca ili Nijemca.
Od tih vremena prošlo je više od četvrt stoljeća. U tih četvrt stoljeća i turizam i domaća kultura ljetovanja prošli su dugi put u kojem su se tranzicijske gadarije i liberalna ideologija sudarale s reliktima socijalističke kulture i onoga što je birokratski rječnik titoizma zvao “grupnosvojinsko vlasništvo”. Jadran je još (ne znamo dokad) javno dobro. Kultura zatvaranja i naplaćivanja plaža u nas prodire sporo, iako prodire. Ideja da je zavičaj, odnosno “naš prostor” doista “naš” te da imamo pravo prvog plodouživanja duboko je ugrađena u lokalnu kulturu, a to hvalevrijedno mentalitetno svojstvo novine najčešće blate i nazivaju “antipoduzetničkom klimom”. Građanin Hrvatske svoje more, plažu i trg još doživljava kao svoje pravo - pravo da tu dođe, da tu bude i da to bude bez naplate i ograničenja. To podrazumijevano pravo duboko je ugrađeno u našu “ko-to-može-platit” i “nek-ti-kušin-bude-stina” mitologiju. To pravo jedan je od bitnih razloga zašto Hrvati još i masovnije ne emigriraju. Istodobno, ta kultura prostora kao javnog dobra sudara se s neumitnom tržišnom datošću. Naime, Hrvatska je postala popularna. Postala je šik. Samim time, postala je skupa, a ponegdje i pakleno skupa. To je taj raskorak u kojem živi Jadran 21. stoljeća. Raskorak koji vidim u svojem gradu, u kojem postoje kilometri lijepih i posve besplatnih plaža, ali sam nedavno zato vidio hamburger koji košta 85 kuna.
Taj i takav Jadran postao je - ukratko - postao je jebeno preskup čak i za svoje domoroce, koji na njega tobože “imaju pravo”. A kako bez tih domorodaca društvo ipak ne može, kako bi se bez njih urušila sva ta ekonomika kafeterija, slastičarnica i oštarija, onda su ljudi počeli smišljati razne (obično nelegalne) načine da domaćima naplate manje. Razvili su sivi, polukriminalni, spontani mehanizam društvene samoobrane. On se sastoji u tome da - kao u nekom gluhom i krivom rimejku 80-ih - kava strancu košta 13, a domaćem 8 kuna.
Taj mehanizam do sada je bio spontan, neregulirani tržišni odgovor. No, ako se točnima pokažu najave kakve čitamo u novinama, on bi mogao postati i državna politika. Ovih dana, naime, ministar Anton Kliman najavio je da bi se u Hrvatskoj mogle uvesti kartice koje bi služile tome da domaćim turistima noćenje i turističke usluge budu - jeftiniji nego strancima. Kliman je pojasnio da će se kartice uvesti da bi se potakao domaći turizam, posebice na kontinentu.
Ideju o karticama za popust domaćim turistima Kliman je, kako su pojasnili, popalio od Mađara. Tamo je vlada uvela tzv. Szep karticu koju tvrtke izdaju zaposlenicima, a za nju imaju poreznu povlasticu. Ta se kartica, kako nam tumače, koristi kao bilo koja kreditna kartica, s tim da se njome mogu plaćati samo turističke usluge, i to samo izvan mjesta boravka. Hoteli i lokali koji primaju kartice daju korisnicima veliki popust. Zbog spomenute kartice Mađarska je imala problema i s Bruxellesom, postojalo je tu niz stvari koje je EU smatrao spornim, no u jednom trenutku “peglalo” ju je 1,3 milijuna Mađara.
Tako smo, reći ćete, zatvorili krug. Nakon 25 godina rasističkog žargona o “kvalitetnim gostima”, nakon četvrt stoljeća klicanja “elitnom turizmu”, maca je došla na vratanca. Od Tuhlja i Grešne Gorice do Mlini i Cavtata, Hrvati su konačno shvatili da im se cijeli sistem ruši i da ne mogu dugoročno živjeti bez “nekvalitetnog” i “neelitnog” gosta iz Daruvara, Požege i Jaske. Nakon četvrt stoljeća država je prihvatila logiku raguzejskih kafterijera i shvatila da kavu nekom treba naplatiti 13, a nekom 8 kuna. Nakon tolikih desetljeća - ispada - na hotelska će se vrata vratiti table s dvije kolone cijena. No, s jednom velikom razlikom. Szep-cijene neće biti za svakog tko ima putovnicu i domovnicu. Kartice “klimanuše” moći će imati samo oni kojima ih priušti firma. Moći će ih realno imati samo zaposleni. I to “stvarno” zaposleni, zaposleni u ozbiljnim sistemima koji imaju platni ured i kadrovsku službu. Zaboravite prekarne radnike, frilensere, radnike na određeno, autorske honorare i agencije za privremene poslove. Hrvatski turizam - kao i hrvatsko štošta - ovisi o ljudima koji imaju čvrst posao i prihode od 5000 kuna nadalje. Ako oni troše, sve se miče. Ako oni ne troše, padaju i Tuhelj i Cavtat. A oni - eto nezgode - ne troše. Zašto? Znate zašto: jer su usrani ko grlice. Jer su zastrašeni. Zastrašeni su od otkaza, kredita nad glavom, neizvjesne budućnosti, autsorsinga i daunsajzinga. Zastrašeni su od - kapitalizma.
Ne znam hoće li Hrvatska stvarno uvesti Szep kartice, niti hoće li išta biti od tih “klimanuša”. Ne znam hoćemo li stvarno uskoro gledati duple kolone cijena u hotelima od Plitvica do Brača. No, postoji nešto što znam. Naime, da je sama ideja da se te kartice uvedu najžešća pljuska cijelom hrvatskom društvenom razvoju u posljednjih dvadeset godina. Ona je u svojoj suštini priznanje poraza. Ona je priznanje da ni ekonomskog, ni društvenog, a pogotovo ne turističkog razvoja ne može biti ako ne postoji “domaći gost”. I to ne “domaći gost” kao kolona turističke statistike, nego “domaći gost” kao socijalna i klasna kategorija. Klimanove kartice poluiznuđeno su priznanje da Hrvatska ne može nikamo bez jake i samouvjerene srednje klase, srednje klase koja ima pouzdan posao i ne boji se za sutra.