ZAGREB - Ana je plakala, htjela je ići doma, nije se htjela pustiti. A ja sam bila potpuno nemoćna. Morala sam je ostaviti. Morala sam joj lagati, govoriti da je ovo nešto kao vrtić, nisam se smjela rasplakati.
- Morala sam je prepustiti nepoznatim ljudima, ostaviti dijete jer tako kaže zakon, jer je takva procedura, jer moramo ići korak po korak. Tko će to objasniti mojoj Ani? Tko će joj ikad više zaliječiti dušu? - jecala je u četvrtak baka Ivana, nekoliko sati nakon što je sudskom odlukom bila prisiljena ostaviti svoju trogodišnju unučicu Anu, o kojoj brine od rođenja, u domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
Anina mama Mirela rodila je Anu kad joj je bilo 18 godina. Mireli je na početku puberteta dijagnosticirana teška psihijatrijska bolest, shizofrenija.
Zatrudnjela sa 17
Kad joj je bilo 15 godina, upoznala je tada 36-godišnjeg Juru, u kojeg se opsesivno zaljubila. Započeli su, unatoč majčinom protivljenju, vezu, a kad je Mirela imala 17 godina, zatrudnila je.
Jura je odmah prekinuo svaku vezu s njom. Nije želio priznati dijete, a na sudu je tvrdio da Mirelu uopće ne poznaje, da je sterilan, da dijete ni pod kojim uvjetima ne može biti njegovo. No, dvije i pol godine kasnije, sud je DNK analizom utvrdio da je Jura otac. Jura se žalio, tvrdio da je nalaz lažiran. Ta mu je žalba odbijena, no on ulaže nove.
Mirela je bila shrvana prekidom veze. Teško je podnijela trudnoću, osobito što je cijelo vrijeme morala biti na minimalnim dozama lijekova. Rodila je zdravu djevojčicu, Anu.
- Unijela je svijetlo u naš dom - priča baka Ivana.
Mirela nije bila zainteresirana za novorođenče. Nije bila sposobna brinuti za nju, patila je za Jurom, a Anu je doživljavala kao teret. Ni s vremenom se situacija nije bitno promijenila.
Vraćala se kasno
- Nekad je bila potpuno posvećena Ani, a već sljedeći trenutak ne bi je ni pogledala. Ona je bolesna i ja sam preuzela kompletnu brigu o djetetu - priča baka.
Od samog rođenja, situaciju u obitelji pratio je nadležni centar za socijalnu skrb. Izvješća nadzora su bila pozitivna, jer je baka uzorno brinula o djevojčici.
No, nakon što je sud natjerao Juru da prizna dijete, Jura je ponovno uspostavio kontakt s Mirelom. Suprotno očekivanjima, Mirela je to jedva dočekala.
- Bila sam očajna. Počeli su se čuti, ona bi ujutro otišla od kuće i vraćala se kasno na večer, odlazila k njemu. Za Anu nije pitala. Nisam znala što poduzeti, znala sam da će to loše završiti. Ali ovo nisam očekivala - priča baka.
Priznaje kako je, čim je Mirela postala punoljetna, trebala tražiti da je se liši poslovne sposobnosti i da se baki povjeri dijete na skrb. No, kaže, nije to učinila. I Mirela je njezino dijete, takve odluke, kaže, nikada nisu lake. No, jednog jutra sredinom lipnja Mirela je učinila ono što Ivana nije mogla ni zamisliti. Ujutro je uzela Anu i rekla da će je odvesti u vrtić. Više se nije vratila.
- Uhvatila me je panika. Počela sam je panično nazivati, ali nije se javljala. Na večer me je nazvala i rekla da se ona s Anom odselila Juri. Mislila sam da ću se onesvijestiti - priča baka Ivana. Odmah je nazvala policiju i sve im ispričala te otišla u centar za socijalnu skrb i kod Mirelinog psihijatra.
Nije ponijela lijekove
- Mirela nije ponijela ništa, ni svoje lijekove, ni odjeću ni stvari za dijete. Rekla sam im svima da je dijete životno ugroženo, da nešto hitno treba poduzeti, da Mirela ne može brinuti o djetetu, a da “oca” nikada u životu nije vidjela - priča baka Ivana.
Međutim, u nadležnom centru za socijalnu skrb, u drugoj županiji, objasnili su joj da je Jura - otac, a otac ima pravo živjeti sa svojim djetetom!
- On ima pravo?!? On je otac? A Ana? Ima li ona ikakva prava? - pita baka, ne skrivajući suze.
Tri mjeseca obilazila je sve nadležne, no pomoći nije bilo. Odlazila je i kod Jure doma, odakle su je i fizičkom silom tjerali.
Majka zvala policiju
- Nisam mogla ni čuti ni vidjeti dijete. Mislila sam da ću poludjeti, govorila sam svima da zaštite dijete, da će se dogoditi veliko zlo - kaže baka Ivana.
U centru su potvrđivali da dijete živi u jako lošim uvjetima, “u kući koja nije za svakodnevno obitavanje, opasnoj za dijete, koja je prljava, zapuštena i lagano zaudara”, da Mirela ne pije tablete “jer smatra da joj više nisu potrebne”, da je dijete traumatizirano, da Ana “deset dana nije mogla imati stolicu, da šuti i da se privija majci”, da joj roditelji brane kontakt s drugom djecom, da “nigdje u kući nema nikakvih igračaka”, ali da se Mirela u međuvremenu i udala za Juru, da je “sve pod nadzorom” i “treba slijediti proceduru”.
- Sve su to vidjeli, napisali, ali nisu poduzimali ništa! Ja nisam završila fakultet, ali, molim Vas, recite mi kako je to moguće? - pita se baka Ivana.
Početkom rujna Jura je postao iznimno nasilan, a Mirela je jedne noći nazvala policiju. Intervenirala je policija i socijalna službe, a Mirela i dijete smješteni su u sigurnu kuću. Nekoliko dana kasnije, na Mirelin zahtjev, vratili su se baki Ivani.
- Mislili smo da je končano gotovo - kaže baka Ivana.
Centar za socijalnu skrb napisao je da je dijete bilo u očajnom stanju. Ana je, piše u nalazu, nađena kako spava u neurednom, smrdljivom krevetu, obučena u prljavo donje rublje namijenjeno odraslim osobama. Zaudarala je na mokraću i duže vrijeme nije bila oprana. Dijete, zaključili su, živi u nepopravljivo ugrožavajućim uvjetima, te su odmah predložili da se roditeljima oduzme pravo da žive s djetetom.
Prestrašena i tiha
Baka Ivana, smatrala je, bit će logična opcija, odnosno skrbnik. A onda je u utorak primila pismo centra za socijalnu skrb da dijete u četvrtak ujutro preda u dječji dom, ili će se to učiniti uz policijsku pratnju.
- Nestalo mi je tlo pod nogama. Nakon Aninog povratka, stiglo mi je drugo dijete, prestrašeno, mirno, tiho. prestala je govoriti, nije se dala iz dvorišta. Tek se počela stabilizirati, pričati, dolaziti k sebi, a meni oni koji su zaduženi za njezinu sigurnost nalažu da je dam u dom - ispričala je baka Ivana.
Centar je znao da sam je ja odgajala
Sudsku odluku baka nije dobila, jer nije stranka u postupku. No, kako saznaje, centar je nije ni predložio kao skrbnicu. Tražili su da dijete ide u dom!
- Očajna, počela sam zvati sve žive. Moj život je od Anina rođenja bio pod paskom centra, oni znaju kako sam odgajala Anu i o njoj brinula. Sve je bilo odlično. Nitko ne može vjerovati što se događa, kako je moguće da dijete ide u dom? Ana se još nije oporavila od ovog užasa, a ja sam je morala primiti za ručicu i ponovno ostaviti... Pa dokad? Kad će konačno biti kraj? Čime je dijete to zaslužilo? - pita baka Ivana.
Nitko ne može objasniti što je dovelo do ovakve odluke - osoblje doma, socijalni radnici s kojima je bila u kontaktu, odvjetnici.
- U prvi sam mah odlučila da jednostavno neću odvesti dijete, pa nek’ me smjeste u zatvor. Ali su mi objasnili da neće mene odvesti u zatvor, nego će policija doći po Anu i odvesti je. I da je tada više sigurno nikad neću dobiti - kaže baka Ivana.
Ne zna kako je Ana, kako se osjećala kad je pala noć, a baka nije došla. Kako je zaspala i kako si je objasnila zašto ju je sad i baka ostavila.
- Ja se neću prestati boriti svim sredstvima. Ali ovo više nitko nikada ne može ispraviti. Moja je Ana ranjena, zauvijek - zaključuje baka.