Umirovljenici koji žive u stanovima od 150 kvadrata, a imaju samo 800 kuna penzije neće primati socijalnu pomoć jer su zapravo bogati, rekao je ministar financija Slavko Linić i odmah najavio da od iduće godine uvodi porez na imovinu. Pritom će se višim stopama oporezivati neiskorištena, a relativno malim stopama korištena imovina poput iznajmljenih stanova ili vikendica.
Siromašni bogataši
Prema nacrtu novog Zakona o socijalnoj skrbi, prvi put se u dodjelu socijalne pomoći uvodi imovinski cenzus kako bi više sredstava ostalo za stvarno socijalno ugrožene. Samac ili obitelj čija je imovina vrednija od 332.600 kuna (45.000 eura) neće više imati pravo na socijalnu pomoć od države. U vrijednost te imovine za samca nije uračunato 35 nužnih kvadrata stana i po deset kvadrata za svakog člana obitelji. Čim se u jednoj rečenici spominju penzije, socijalna pomoć i kvadrati, javnost se uskomeša i podijeli.
Spadaju li ljudi treće životne dobi koji žive u velikim stanovima od 100 ili 200 kvadrata, a zapravo žive od mizerne penzije, u kategoriju građana kojima treba socijalna pomoć? Jedni će reći da ako si vlasnik nekretnine vrijedne milijun kuna - onda si milijunaš. U punom smislu te riječi jer imaš milijun kuna vrijednu imovinu. U tom je slučaju licemjerno uzimati socijalnu pomoć.
Najšira rasprava
Drugi će reći da je to čista logika Zapada, a mi, međutim, nismo Zapad. Ljudi su do jučer živjeli u socijalizmu u kojem su višak sredstava, koje su godinama marljivo štedjeli, plasirali u gradnju vikendice ili u kupnju drugog stana.
Dio njih smatra da ih se na ovaj način kažnjava jer su te novce mogli “pojesti i popiti”.
Kažu da je sada ionako nezgodan trenutak za prodaju nekretnine - koju su uglavnom stvarali cijeli život - i da će je u tom slučaju strancima morati prodati “za siću”. Treći, pak, dovode u pitanje zašto se porezom na imovinu želi retroaktivno oporezivati štednja u nekretnini, koja je već ranije oporezivana porezom na potrošnju. Usto, stariji ljudi teško mijenjaju stambeni prostor iz raznih subjektivnih i objektivnih razloga. Gojko Bežovan, profesor socijalne politike na Pravnom fakultetu u Zagrebu, potvrđuje da je riječ o temi koja zaslužuje najširu javnu raspravu.
- U Hrvatskoj je apsurd jer se samo oporezuje rad, a imamo zapravo ukorijenjenu rentnu ekonomiju. Velik broj naših obrtnika koji je otišao u mirovinu puka je sirotinja, a redovito je plaćao malo poreza i ulagao u nekretnine.
Fiktivno preseljenje
Trebamo li se sablažnjavati što oni imaju male mirovine na temelju kojih onda ne plaćaju dopunsko zdravstveno osiguranje? Plaćamo im ga mi ostali građani, a njihove apartmane i vikendice na moru ne smijemo pritom smatrati imovinom? Koliko se kod nas umirovljenika fiktivno preselilo na more u vikandice i apartmane kako bi izbjeglo plaćanje ionako malog poreza na vikendice? Svuda se socijalna pomoć prima na temelju provjere imovine, prava i dohotka. A kod nas samo dohotka! Stoga oni koji imaju velike i skupe nekretine, unatoč maloj mirovini, nisu socijalni slučajevi - kaže prof. Bežovan.
Porez na nasljedstvo je prenizak!
Uvođenja poreza na nekretnine pitanje je socijalne pravde, smatra prof. Gojko Bežovan.
- Mladi u Hrvatskoj u daleko su većoj opasnosti socijalne isključenosti u usporedbi sa starijima. Oni moraju zaraditi i za sebe i za njih. Stari ljudi redovito imaju imovinu, a u prosvijećenim zemljama ne možete dobivati socijalnu pomoć ako imate imovinu. Koliko god to bilo nepopularno, uvođenje poreza na nekretnine prisilit će vlasnike da bolje njima gospodare, utjecat će na sniženje cijena nekretnina. Potrebno je uvesti porez na neizgrađeno građevinsko i neobrađeno poljoprivredno zemljište. Također, potrebno je povećati porez na nasljedstva i darove, a smanjiti porez na promet nekretnina koji je najveći u regiji.