Krleža je uživao veliki ugled i poštovanje u partijskom vrhu - na stare svađe i neslaganja se zaboravilo. No to ne bi išlo ni tako brzo ni tako lako da nije bio ličnost izuzetna ne samo po svojoj živoj i živopisnoj umnosti nego i po duhovitosti i uglađenosti. S Krležom nikad nije bilo dosadno - s njim ni najposlovniji razgovor nije bio banalan i suhoparan. Na prvi pogled on - punašan, ćelav, onizak, s umornim i poslovnim izrazom - nije privlačio ni navješćivao ništa ugodno i neugodno. Ali čim bi razgovor počeo, iz njega bi pokuljala ona neobuzdana, specifično krležijanska, poetična, misaona i asocijativna retoričnost, a bucmasto, već mlohavo lice bi mu oživjelo, čas divljim čas nježnim smiješkom, dok bi mu ispod kraćih i nakostriješenih vjeđa zamamno svjetlucale oči... Obično se misli da je Krleža briljirao među umjetnicima i političkim vođima dok za niže redove nije imao osećaja niti ih je privlačio. To nije tačno: moja sekretarica Dragica Vajnberger, kao i drugi službenici u CK uvijek bi se ozarili - sa srdačnošću koju su usvojili s dužnostima na tako odgovornom mjestu - kad god bi došao Krleža. Za svakog bi on imao poneku lijepu, brižnu reč. I s mojom majkom, bistrom ženom, ali koja je naučila čitati tek u ratu, Krleža je uspostavio neusiljen, neponovljiv odnos. Ona je govorila: “Ne znam šta ste se to s Krležom svađali, ama nikad nijesam vidjela tako finog čoeka...”
Na Krležu mnogi danas gledaju kao na poltrona i konformista. Takvo gledanje je prebanalno, pa i netočno. Krleža je prihvatio novi poredak kao nešto za što se i sam borio, iako je bio svjestan i njegova karaktera i njegovih manjkavosti: vrlo je rijetko, protokolarno, govorio o socijalizmu i komunizmu. Čitava njegova djelatnost bila je usmjerena k oplemenjivanju kulturom, ka kulturnom uzdizanju i preobražaju Južnih Slavena, koje je smatrao još uvijek divljima i provincijalnima. Smatrao je da pobjeda revolucije, koju u početku nije shvatio niti se za nju zauzimao, pruža veće preobražajne kulturne mogućnosti. Njegov odnos s partijskim vođima bio je pošten, otvoren, iako odmjeren i donekle suzdržan: s Krležom se moglo našaliti, pa i on se znao našaliti, ali je uvijek zadržavao spisateljski i intelektualni integritet...
Jednom prigodom, na večeri kod Kardelja, dok je s Bojanom Stupicom - tu je bila i Bojanova supruga Mira, raspravljao o Bojanovu scenariju filma, ja sam dobacio: Krleža se stalno nastoji ugurati među političare! - a on mi je uzvratio: To te treba zabrinjavati manje nego nastojanje da se uguraš među pisce... Krleža je nerado raspravljao o marksizmu, a pogotovu o boljševizmu i sovjetskom poretku, ali, pritiješnjen, nije skrivao svoje “heretičke” i “revizionističke” sumnje. Kada se prisjetim znamenitih ličnosti koje sam susreo - ne mogu naći nikoga tko bi bio ljubazniji, umniji i duhovitiji od Miroslava Krleže. Bio sam ga, doista, iskreno zavolio kad sam ga dublje upoznao... Ali to, ta ljubav i poštovanje prema njemu, nisu razlog zbog kojega ne vjerujem u tvrdnju V. Dedijera (u “Novim prilozima za biografiju Josipa Broza Tita”) da je Krleža rekao drugu koji ga je pozivao u partizane da će ga prijaviti ustaškoj policiji ako ga bude tim uznemiravao. Dedijer, istina, ne navodi Krležino ime, ali time njegova priča nije neprozirnija. Krleža se, držim, nije odlikovao velikom hrabrošću: izgleda da je pršenje pisca i kulturnog radnika pred tamnicama i bajunetama smatrao jalovošću i histerijom, a ne junaštvom. Ali je Krleža i previše moralna, integralna ličnost da bi mogao takvo što i pomisliti, ma i pod bezumnim ustaškim terorom...
Krleža mi je već 1945. ili 1946. godine donio jedan opširni elaborat - valjda je negdje u arhivama CK - u kojima je objašnjavao kulturne reforme i kulturne pothvate. Glavne članove Politbiroa upoznao sam s tim elaboratom, ali svi smo smatrali Krležine planove nerealnima, u najmanju ruku preuranjenima: ne sjećam se kako sam kod Krleže izveo odbijanje tog elaborata, ali to nije poremetilo odnose, valjda i zbog toga što su prihvaćeni mnogi Krležini prijedlozi o organiziranju kulture i znanosti... Krležina je ideja, pa i organizacija, u 1950. godini stvaranje Leksikografskog zavoda i izdavanje Enciklopedije Jugoslavije. Krležina je ideja, pa i organizacija, Izložba srednjovjekovne umetnosti Jugoslavije 1950. godine u Parizu: bila je preskupa, ali je - to je Krleža i zamislio - promijenila sliku o Južnim Slovenima kao primitivcima izvan europske kulture...
Dakako, o tim, a i drugim pothvatima Krleža se konzultirao s članovima Politbiroa CK Jugoslavije ili s članovima CK Hrvatske (s Bakarićem). To je i prirodno: jedino se u kulturi i kulturnom uzdizanju preko vrhova vlasti i moglo nešto postići.
Tu vlast Krleža je smatrao svojom, samim tim što je bila jedina moguća i što je i on, na svoj način, pridonio njezinu ustoličenju. Toj vlasti - bolje reći vrhovima te vlasti - pridružio se bez patetike i lažnog oduševljenja, kao povijesnoj neminovnosti, i početku nove, možda čovjekoljubivije epohe. Ali o toj vlasti imao iluzija - štoviše, imao je vrlo nisko mišljenje, iako je izbjegavao izraziti ga... Jednom mi je rekao: “Doista nije ugodno biti poslanik sreskog komiteta”.
- A u povodu ukidanja magazina za opskrbu funkcionara i političkog aparata, kad sam ga pitao što o tome misli, uzvratio je: “Biti Pompadurka zbog kilograma slanine, stidjeti se što ti druge vjere u čanak - nije to nimalo ugodno”. - U vrijeme ‘debirokratizacije’, odnosno ideološkog previranja u partijskim i intelektualnim vrhovima - mislim da je to bilo u ljeto 1953. godine - Krleža mi je dva-tri puta samoinicijativno primijetio: “Što sam ja? Pjesnik na dvoru saxe-weimarskom - ništa drugo...”
Mnogo se pisalo o Krležinu enciklopedijskom znanju. I doista, opseg Krležina znanja i pamćenja je zapanjivao, i u razgovoru i u njegovim djelima. Kako je moguće tako lako baratati s takvim obiljem podataka? Krleža se lako snalazio gotovo u svakom području kojeg bi se netko dotaknuo. Kao da nije mogao zaboraviti išta od onog što je pročitao, čuo ili vidio - kao da ja njegov um bio iznad drugih umova, kao da se osjećalo da je opterećen tim nepotrošivim, u svakom trenutku živim pamćenjem.
Bila je upadljiva Krležina sklonost pamćenju i rada upotreba bizarnosti - pikantnih detalja iz života povijesnih ličnosti, neobičnih dogodovština i surova ponašanja... Od njega sam, na primjer, čuo da su Banovci i Kordunaši iz jedinica bana Jelačića, kad su 1848. godine ušli u Beč, izbacivali po muzejima fetuse iz alkohola, jer u gradu nisu mogli naći drugog pića. A na objema stranama Une -na austrijskoj i na turskoj - bio je običaj kod naših ljudi da ližu krv kad zakolju protivnika. Krleža je zapamtio, ili odnekud doznao, da se nadbiskup Stepinac u mladosti odlikovao vježbanjem na vratilu...
U prvim godinama nakon rata Krleža se pokolebao u svom pogledu na sukob s partijom, barem što se tiče političke strane tog sukoba, iako se u njegovu estetskom i filozofskom poimanju ništa nije promijenilo. Iako su drugovi s vrha zbog osjetljivog pitanja izbjegavali razgovor o tome, Krleža je bio sklon priznanju da je njegova svađa s partijom bila pogrešna. U to vrijeme, 1946. godine, u povodu godišnjice Crvene armije, on piše ditirambičan članak “Staljinska pobjeda pod Moskvom”. Ali kad je, nakon sukoba s Moskvom - početkom pedesetih godina - s vrha krenula kritika sovjetskog sustava i kad je obznanjen staljinski teror i sovjetske pretenzije, sudionici iz krležijanskog sukoba s partijom počeli su u razgovorima isticati sebe kao vizionare i protagoniste. U tome se isticao Marko Ristić, iako je on u tom sukobu bio sporedan - Krleža je nenametljivo šutio i izbjegavao raspravu o tome... Jednom prigodom, u salonskom vagonu - bilo je to, čini mi se, u jesen 1952. godine - počeo sam s Krležom razgovor o tome, odnosno o njegovim tadašnjim antistaljinističkim sumnjama: on jednostavno nije vjerovao - tako je rekao - moskovskim procesima, pogotovo kad je doznao o pogubljenjima jugoslavenskih partijskih vođa u Sovjetskom Savezu, kao izdajnika i špijuna, koje je osobno poznavao kao čestite i predane komuniste. Krleža je zapravo bio moralno pogođen, pa su se sumnje potom produbljivale - da pobjede Sovjetskog Saveza i jugoslavenskih komunista te sumnje potisnu i obezvrijede, sve dok se ne razbukta sukob sovjetske i jugoslavenske vlade.
Krleža je bio izuzetno izgrađena, samoizgrađena ličnost. Iznimno odgojen i pažljiv. S prigušenim divljinama i žestinama - pri obrani svog integriteta i svojih osnovnih vjerovanja. Uživao je u dobrom jelu i piću - ne toliko umjereno u jelu koliko u piću. Imao je običaj, pri jelu, reći: “Dobri ljudi dobro jedu”. Uživao je posebno u večerama s prijateljima i istaknutim ličnostima.
Krleža je imao vrlo visoko mišljenje o sebi kao piscu. Tome je pridonosila i okolina, često laskavačka. A i sam Krleža se osećao ugodno u “kamarili” koja se kupila oko njega, kao oko svakog slavnog i velikog čovjeka. No on sam se nikad nije hvalisao, čak je izbjegavao razgovore o svojim djelima.
Jednom sam hvalio njegov “Povratak Filipa Latinovicza”, a on je suzdržano primijetio: “To sam ja napisao za mjesec i pol, dva mjeseca. A na pitanje koje svoje djelo najviše cijeni odgovorio je: “Pa ne znam? Možda ‘Banket u Blitvi’...
To delo ja nisam posebno cijenio uzeo sam ga ponovno da ga pročitam - nisam promijenio prvotni dojam... Hvalio sam i “U agoniji”, a Krleža je napomenuo da je dopisao treći čin, koji je očito nedostajao... Pri kasnijem gledanju u kazalištu moj prvotni dojam o tom djelu postao je nepovoljniji: kod Krleže ne cijenim najviše drame i poeziju - iako smatram da ima dobrih pjesama, i to ne samo “Balade Petrice Kerempuha” - nego njegove ratne pripovijetke, “Latinovicza” i eseje, odnosno odlomke iz eseja o našoj povijesti, o tragičnoj sudbini Južnih Slavena...
Vjerojatno zbog posebnosti svog talenta, stila i gledišta, Krleža mnoge pisce, prihvaćene kao velike, pa i najveće, nije cijenio. Na primjer Tolstoja. “Zapravo dosadan pisac”, rekao je Krleža. “Balovi i sjedaljke su i do Tolstoja vješto opisivani.”
I o Dostojevskom je imao nisko mišljenje - njega čak nije smatrao piscem. O Gorkom nešto sadržajnije, zbog komunističke idolatrije Gorkog: “To je kao velika rijeka, u kojoj ima svašta”. Od ruskih pisaca Krleža je posebno cijenio Ljeskova: takvo njegovo mišljenje navelo je i mene da se bliže upoznam s Ljeskovim - zaista veliki pisac, ali ne kao Tolstoj. Cijenio je Prousta, ali ne i Joycea. Volio je Strindberga i Ibsena i smatrao Schopenhauera velikim misliocem. Držim da nije dovoljno poznavao suvremenu literaturu: kada je 1954. godine, nakon moje smjene, u vrijeme kampanje protiv “dekadencije”, vjerojatno na Titov poticaj, napao “dekadentne” i “negativne” utjecaje sa Zapada, spomenuo je trećerazredne, nepoznate pisce i naveo citate koji su mu bili nadohvat ruke iz nekog časopisa.
Kad sam pisao “Legendu o Njegošu”, počeo sam s njim razgovor o Isidori Sekulić. “Punjena ptica!” uzviknuo je Krleža. “Ništa drugo do punjena ptica - to je Isidora!” I neizostavni kuriozitet iz njegova sećanja: Ona se poslije Prvog svjetskog rata užasavala što u Hrvatskoj nema u seljačkim kućama slike “našeg kralja Petra”!
Tom prigodom je Krleža, čitajući odlomak iz mog teksta, citirao na njemačkom Rilkeov stih - meni se taj stih svidio i unio sam ga u knjigu kao opovrgavanje Isidorine originalnosti. Krleža nije mnogo mario ni za Ivu Andrića, iako ga nije ni napadao. Bio je to stav s podsmijehom, ali blagonaklon: “A, šjor Ivo, fra Ivo, gospođica...” Smatrao ga je dobrim, ali ne “svojim” piscem.
Krleža je Daviča više volio nego cijenio. Jednom sam ga pritisnuo da se izjasni o Daviču - o Davičevoj poeziji. “To je originalno, ali - bez duše.”
Krleža je smatrao da je Njegoševa vrijednost preuveličana. I premda mi je o njemu rekao - baš u vezi s mojom “Legendom o Njegošu” - da se u Njegošu zgusnulo četiri stotine godina naših stradanja i otpora, smatrao je da u njemu ima suviše folklora i nedorađenosti, a oko njega suviše nacionalističkog i rasnog mistificiranja.
Krleža je pisao brzo i lako - kada bi počeo. I uvijek oštrim romb perom. Pitao sam ga zašto ne uzme nalivpero. Objasnio je: “Navikao sam na pero: umakanje u mastionicu za mene je dio pisanja - mali predah, pauza između riječi”.
Dok pišem ove redove, čitam i čujem da je Krleža prenesen nepokretan u bolnicu. I čujem na radiju da je umro priseban i čio. Ovi su redovi zbog toga, za mene, i oproštaj s Krležom - s ličnošću ispaćenom i iskidanom nasiljem, ali čiji se duh, čija se umjetnost nasilju nisu podali: pisac je u Krleži bio kadar nadvladati vlastite ljudske slabosti.