Višestruko nagrađivani novinar, dugogodišnji dopisnik Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije iz Rima, profesor i autor više knjiga, Inoslav Bešker preminuo je nakon kratke i teške bolesti.
Bešker se rodio 30. siječnja 1950. godine, novinarstvo je diplomirao na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a potom doktorirao poredbenu slavistiku na Sveučilištu u Milanu temom o fenomenu morlakizma. U novinarstvu je od 1967. godine, posljednje tekstove napisao je za Slobodnu Dalmaciju i Jutarnji list, a najviše je pisao o religijskim i crkvenim temama te o vanjskoj politici.
Povodom smrti Beškera, nestora hrvatskog novinarstva kako ga je u svojem tekstu nazvao kolumnist Jutarnjeg lista Željko Trkanjec, kontaktirali smo više njegovih kolega, uglednih hrvatskih novinara i književnika. Njihov oproštaj od Beškera možete pročitati ispod.
IVICA IVANIŠEVIĆ: ‘Njegovo ime i prezime hrvatski je prijevod tražilice Google‘
Prije nekoliko godina, Inoslav Bešker dobio je nagradu "Slobodne Dalmacije" za životno djelo, a mojoj malenkosti pripala je zahvalna dužnost da je obrazložim. Napisao sam sljedeće:
"‘Službeno: novinar, urednik, publicist, doktor slavistike, profesor na više sveučilišta u Hrvatskoj i Italiji, dugogodišnji novinski dopisnik iz Rima, autor niza knjiga, rođen u Zagrebu, formatiran u Splitu, gdje je živio do dolaska na studij. Neslužbeno: njegovo ime i prezime hrvatski je prijevod tražilice Google. Pitanje koje će njega ostaviti u čudu i ne zaslužuje dobiti odgovor.‘"
Tako Inoslava Beškera predstavlja jedan zaigrani leksikon. U sličnome duhu moglo bi se dodati kako je dotični rijedak primjer fizičke persone za koju slabije upućeni promatrači čvrsto vjeruju da je zapravo pravna osoba. Njegova produktivnost i fascinantni raspon širine profesionalnih interesa dostaju za cijelo poduzeće, pa je sasvim upitno stiže li ove godine nagrada za životno djelo u prave, dakle, pojedinačne ruke kad se dodjeljuje cijelome kolektivu pod imenom Inoslav Bešker. Naime, I.B. se zbilja doima kao Informbiro: cijeli jedan golemi ured iz kojega već desetljećima stiže vrhunska novinska literatura.
Što je u svijetu nogometa bio Rinus Michels (ako ne znate o kome je riječ, ne listajte Britannicu, pitajte Beškera!), to je na polju žurnalizma naš I. B. – totalni novinar: raspolaže posramljujućom erudicijom, znatiželjan je poput djeteta, probleme trančira kao karijerni obducent, piše tečno i pregledno osebujnim i prepoznatljivim stilom, čak i kad se bavi smrtno ozbiljnim temama dopušta si ljekoviti luksuz skretanja u humorne digresije, marljiv je za cijelu redakciju... Ukratko, njemu je nemoguće naći dostojna parnjaka na domaćoj sceni. A nekako sumnjamo da bismo ga našli i u bijelome svijetu. Prekvalificiran za žurnalistu, ali davno i – jupi! – neizlječivo inficiran tom strašću, on iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, pa tako već cca pola stoljeća uspješno obmanjuje i svoje kolege i čitatelje. I jedne i druge, naime, vlastitim tekstovima uspijeva uvjeriti kako su novine u kojima rade odnosno koje redovito čitaju bolje nego što uistinu jesu.
Govorimo li o Beškeru i novinarstvu tada fakat govorimo i Inu i inima. Jer, on se ne uklapa ni u jednu poznatu kategoriju nego je "kućica" za sebe. Vraga kućica, prije je neboder, krstarica, mamutica ili kako se već običavaju krstiti gorostasne zgrade. I kao što su betonski kolosi markantni orijentiri u prostoru, tako je i Bešker visoka lanterna našega vremena, feral koji nam svijetli i otkriva put."
Sve su smrti, naravno, pretužne činjenice i nenadoknadivi gubici, ali ova je, bez pretjerivanja, civilizacijska tragedija. Inovom smrću Republika Hrvatska došla je na korak bliže barbarizmu.
AUGUSTIN PALOKAJ: ‘Ne možete ni zamisliti koliko je bio duhovit‘
"Tužno će biti bez Beškera. Nedostajat će nam kao kolega, kao prijatelj i kao sugovornik s kojim razmjenjujemo anegdote. Ino je bio jako duhovit, to znaju i čitatelji njegovih tekstova. Ali oni koji ga nisu osobno upoznali ne mogu niti zamisliti koliko je bio duhovit. Telefonski razgovori s njim su se činili kratki, a kada biste pogledali pažljivo, trajali su gotovo sat vremena. Jer jedna je tema vukla drugu, jedan vic tri dodatna.
Beškera sam upoznao još kao čitatelj, a kumovao je i mojem dolasku u Jutarnji list u svibnju 2000. godine. Upoznali smo se preko zajedničke kolegice i prijateljice Lade Stipić Niseteo, u to vrijeme jedine dopisnice iz Bruxellesa za hrvatske medije. Ino je govorio da su teme iz Bruxellesu, "koliko god dosadne bile, uvijek važne". A svi urednici u Jutarnjem to su poštovali, "hvala im na tome", što bi Ino rekao.
Na Beškera uvijek pomislim kada me neki pitaju radim li, osim kao novinar, i nešto drugo. Kada čitam Trkanjčev tekst o Beškeru, iako znam da je doista tako bilo, kao da ne mogu vjerovati koliko je svega toga Ino uspio napraviti. Bio je enciklopedija koju smo uvijek mogli otvoriti i pronaći odgovor na razna pitanja.
Inoslav Bešker je dokaz da novinari nikada ne idu u mirovinu. Nije nikada prestao raditi. Ali dokaz je i izreke da su i novinari ljudi. Zbogom, Ino. Tvoj Gusti (tako me on zvao)."
MILJENKO JERGOVIĆ: ‘Paradoksalan, apsurdan, nepodnošljiv, drag i genijalan‘
"Najprije, nikako ne bih o Beškeru govorio u prošlom vremenu. Jer on je pomalo čovjek izvan vremena. Sveznalac, stilist, koji je one najsitnije novinske forme ispisivao kao da piše leksikografske natuknice. Opasan cinik, lajavac, nije mu mrsko bilo ogovaranje, pa je i u tome bio maestralan. Ljubitelj opere, a i sam pomalo operni lik. Veliki književni znalac, sjajan usmeni i novinski pripovjedač, potencijalni romanopisac bez napisanog ijednog romana. Uvjereni kršćanin, ali ateist. Zavjerenik iz vatikanskog podzemlja, kojeg kao da je stvorio u svom nenapisanom romanu sam Umberto Eco. Čudovišno raznolik i raznovrstan čovjek.. Posljednji genij hrvatskog novinarstva, majstor psovke. Portretist svetih i prokletih, živ vazda i u svemu."
BRANIMIR POFUK: ‘Bolno će nedostajati i svojim čitateljima i nama‘
"Može li novinarstvo biti umjetnost? Može, kad ga ispisuje čovjek enciklopedijskog znanja, britkog duha, iskričave duhovitosti i nadasve istančanog, upravo književničkog osjećaja i poštovanja prema jeziku. Takav je bio Inoslav Bešker. Bolno će nedostajati i svojim čitateljima i nama kolegicama i kolegama koji smo ga voljeli i iz svakog njegovog teksta nešto novo saznavali i učili kako se kritički i istinoljubivo misli i piše."
BORIS DEŽULOVIĆ: ‘Takvi poput Ina više se ne proizvode‘
"S Inom se ponekad nisam slagao - točnije će biti reći da se s njim zapravo često nisam slagao - ali jedan od užasnijih mogućih svjetova svakako bi bio onaj u kojemu se svi o svemu i u svemu slažemo. Neslaganje je, najzad, dobar razlog za novinarstvo. Između nas je stajalo samo petnaestak poslijeratnih godina, ali bili smo iz dva različita stoljeća: ja dijete rock‘n‘rolla sa stripom u rukama, on dijete opere s držačem novina iz Bellevuea, greškom rođen tek 1950. - razgovori i razmirice dva suprotstavljena svijeta. Takvi poput Ina više se ne proizvode, jer se njihova znanja danas računaju u neprofitabilna, suvišna i uzaludna.
Njegovim odlaskom nema tako više nikoga s kim će čovjek moći razgovarati dok piše, štajaznam, priču o Hajdukovoj odlučujućoj utakmici za opstanak u ligi protiv Dinama 1963., a tko će pamtiti kako je toga dana splitska opera slavila petnaestu godišnjicu postavljajući "Samsona i Dalilu" Camillea Saint-Saënsa, sa sardinijskom Talijankom Biancom Bortoluzzi kao Dalilom i tršćanskim Slovencem Attilijom Planinšekom kao Samsonom: nikoga tko se sjeća kako je pola publike u teatru na uhu držalo mali tranzistor, gledajući operu i slušajući prijenos iz Zagreba, i kako je usred drugog čina, u trenutku kad je polugola Bianca svojim mezzosopranom zaneseno pjevala svoju rolu u duetu s Attilijom, nastalo komešanje u parteru, a ogromni šaptač solistima s podignutim rukama podviknuo, "Gol! Bukle!" I kako se taj čuveni šaptač zvao Pjero Kukoč Petraello, kojemu je unuk tridesetak godina kasnije u Split donio tri titule prvaka Europe. Tužan je, eto, svijet kojemu je to znanje uzaludno, a sjećanje suvišno, svijet bez ljudi koji napamet znaju cijelu Saint-Saënsovu operu "Samson i Dalila", uključujući i Petraellov bariton "Gol! Bukle!". Adio, Ino."
JURICA PAVIČIĆ: ‘Svi ćemo biti bar malo više gluplji‘
"Za nas, prvu generaciju ovoga lista, Inoslav Bešker je bio kopča s jednom drugom novinarskom erom. On je bio poveznica sa svijetom analognog tiska, s erom kad Google još ne postoji ni u primisli, a znanje se nije moglo kompenzirati s tri do četiri klika. Inoslav Bešker stigao je u ovaj list iz epohe kad su glavne "supermoći" novinara bile - obrazovanje i memorija. Kad se pri sortiranju podataka, imena i okolnosti još uvijek trebalo pouzdavati u staromodno pamćenje.
Taj stroj za pronicljivost prestao je tik-takati. Nećemo više imati koga pitati zašto se - pobogu? - kaže "na pasja kola". Neće više biti mentora, Broja Jedan, koji je od svih nas bio stoljeće stariji i uvijek bdio nad tim da ne bismo bili glupi. Pa ćemo biti gluplji, neumitno, bar malo više. Ne samo mi u novinama za koje je pisao. Nego svi mi."
GORAN OGURLIĆ: ‘Redakciji Jutarnjeg nedostajat će kao vrhunski novinar i autoritet‘
"Inoslav Bešker će ostati upamćen kao jedan od najvećih hrvatskih novinara našeg doba. Otišao je naš doktor novinarstva, vrhunski pripovjedač koji je svojim fascinantnim znanjem, stilom i širinom interesa bio autor kojega je svaki urednik htio u svojoj redakciji. Erudit, enciklopedist, izvor nepresušnog znanja, učitelj, profesor, briljantan autor i um.
Napisao je "Standarde informiranja u izdanjima Hanza Medije", koji su nezaobilazan priručnik novinara i urednika u našoj kući. I bez priručnika Inoslav je bio argumentiran i često ciničan učitelj uz kojega su rasli mnogi naši novinari. Iz inspirativnih rasprava s Inom i njegovih tekstova svi bismo uvijek doznali nešto novo i učili.
Redakciji Jutarnjeg lista nedostajat će kao vrhunski novinar i kolumnist, ali i kao naš korektiv, autoritet, naš najveći oslonac u mnogim teškim situacijama.
Osobno će mi nedostajati kao prijatelj, kolega i autor."
ROBERT BAJRUŠI: ‘Falit će Ino i večernji razgovori, ali ostaju sjećanja i njegovi tekstovi‘
"Negdje u prvoj polovici devedesetih, dok sam još bio mlad i nadobudan, stari mi je često znao predbaciti: "Tebi ne valja nitko osim Beškera". Bilo je u tome dosta istine jer, iako je u to vrijeme u hrvatskim medijima radio niz odličnih novinara i novinarki, Beškerovi tekstovi - koji su bili spoj znanja, informiranosti i ironije - u mojem privatnom svijetu predstavljali su vrhunac pisane riječi.
Upoznali smo se 1995. ili 1996. u sobi Ivice Račana na Iblerovu trgu. Sjedili smo sami za konferencijskim stolom, razgovarali o situaciji u Hrvatskoj, a na rastanku mi je zajebantski dobacio: "Naša prezimena, Bajruši i Bešker, govore da smo Morlaci. Nama nitko ništa ne može".
Bio je to prvi od brojnih razgovora koje smo vodili, posebno otkako sam prešao u redakciju Jutarnjeg lista. Falit će Ino i večernji razgovori, ali ostaju sjećanja i njegovi tekstovi kao podsjetnik kako je pisao, stvarno, vrhunski novinar."
TOMISLAV WRUSS: ‘Vrhunski erudit koji je mogao igrati za bilo koju svjetsku redakciju‘
"Bešker je, naravno, bio vrhunski poznavatelj onoga što je za redakcije pratio, Vatikana, Italije, Mediterana - tako nečemu se u novinarstvu možeš samo nadati. Bio je i puno više od toga, u plemenu vatikanista u Rimu on je bio weltklasse, mogao je igrati za bilo koju svjetsku redakciju. I naravno, bio je vrhunski erudit, jedini takav u iks desetljeća novinarstva kod nas.
Nemjerljivo je bilo njegovo uživanje u tekstu, karnevaleskni element dalmatinskog/mediteranskog trga, verbalna zaigranost koja nas je podsjećala da novinski članak nije samo prenošenje poruke, nego da bi u njemu ključna trebala biti i njegova poetska funkcija.
Zadnjih godina znali smo se čuti oko njegova profesorskog posla. Dijelili smo podatke koje je koristio u svojim stručnim radovima i predavanjima. U principu su pokazivali da novinarstvu kao profesionalnoj djelatnosti ne ide u dobro. Kaže da je na prvom predavanju uvijek postavljao pitanje: "A zašto ste, kvragu, upisali baš novinarstvo". A onda bi sjeo za kompjutor i složio neki mali biser od teksta, naravno s ugrađenim vicem ili skrivenom podvalom. Rekao bih da je u tome uživao više nego u svojim drugim uspješnim karijerama, akademskoj i publicističkoj."
ZDRAVKO MILINOVIĆ: ‘Bešker, da si u Kuala Lumpuru, zvali bismo te!‘
"Kad smo okupljali prvi tim novinara za pokretanje Jutarnjeg lista, nismo se usudili zvati Beškera da nam se pridruži. Činilo nam se to preambicioznim jer nismo imali dopisnike iz inozemstva, a Bešker je i tada bio etablirano prvo pero hrvatskog novinarstva. Bio je dopisnik iz Rima i Vatikana za Večernji list i Vjesnik, a redovno se javljao i u informativne emisije HTV-a.
Međutim, kako je Jutarnji list vrlo brzo stasao u najozbiljnije dnevne novine tadašnje Hrvatske, ambicije su nam rasle do neslućenih razmjera. U jednom trenutku odlučeno je da zovnem Beškera. Kako sam ranije godinama kao urednik surađivao s njim dok je pisao redovnu tjednu kolumnu za Večernji list, odlučeno je da ga ja nazovem.
Bilo mu je drago, ali nije želio to pokazati. "Šta će vama dopisnik iz Rima", pitao me Bešker. Ja sam mu, kao iz topa, odgovorio: "Bešker, da si u Kuala Lumpuru, zvali bismo te. Ne treba nama dopisnik iz Rima, ali trebaš nam ti!" Odakle sam izvukao Kuala Lumpur, nemam pojma.
Godinama poslije Bešker mi je rekao da je taj Kuala Lumpur presudio da odmah prihvati ponudu. Naravno, pisao bi on za Jutarnji i bez toga, ali on je volio takve provale."
ADRIANA PITEŠA: ‘Bio je jedan od najznatiželjnijih ljudi koje sam ikada upoznala‘
"Inoslava Beškera pamtim kao krasnog kolegu iz svojih novinarskih dana u Jutarnjem i suradnika iz vremena kad sam za Profil uredila dvije njegove knjige: "Riječ po riječ" i "Mediteran u književnosti". Bio je veliki novinar, intelektualac kakvih je malo, jedan od najznatiželjnijih ljudi koje sam ikada upoznala. Nedostajat će mi puno od onoga što je dolazilo s njim u paketu. Recimo, da u jednom telefonskom pozivu dobiješ ono za što je potrebno okrenuti brojeve deset stručnjaka. Ali najviše će mi nedostajati moj predragi Ino. Prijatelj koji te nazove kad osjeti da si u lošoj fazi, nekim čudom ne inzistira na razlozima, već krene pjevati i ne odustaje dok se ne počneš smijati. Netko tko je bio spreman probdjeti i noć uz telefon kako bismo razriješili dileme u nekoj knjizi. Više od svega što se može vezati uz njega kao novinara, znanstvenika, autora, pamtit ću naš smijeh i jako će mi nedostajati."
FILIP ZORIČIĆ: ‘Njegova energija, humor i znanje mene su oduševljavali‘
"Primio sam danas tužnu vijest da nas je napustio prof. Bešker. Upoznali smo se 2014. godine i imao sam čast da mi je bio komentor na doktorskoj disertaciji o Vladi Gotovcu. Nazvao me telefonski, dobro se sjećam toga dana, i ponudio da mi pomogne u pisanju rada, a ja sam se šokirao da me zove Inoslav Bešker, čije sam tekstove redovito čitao. Taj naš prvi razgovor trajao je sat i pol. Njegova energija, humor i znanje mene su oduševljavali svaki put kad smo se čuli. Postao mi je uzor i uvijek me motivirao da budem hrabar u izričaju i govoru, da neprestano čitam i pišem. Brinuo se o mome zdravlju, a na svoj račun se redovito smijao. Bio mi je velika potpora i zavolio sam ga kao iznimnog čovjeka i intelektualca, koji je bio toliko brz u dosjetkama, nezaboravnog i posebnog splitskog humora, kritičan i jasan. Znali smo razgovarat o kralju Zvonimiru pa do proljećara ili razlikama vlaja i bodula, onoga i ovoga Splita, o Rimu i Puli. Imao sam čast poznavati čovjeka koji će nam nedostajati, a to je najteže, jer počesto izgleda nemoguće. Ostaju makar sjećanja i tekstovi dragog profesora, erudite, mentora i čovika. Adio Vam i počivali u miru neba."
IVAN ĐIKIĆ: ‘Hrvatska je izgubila novinarsku legendu‘
“Inoslav Bešker bio je vrhunski novinar s originalnim stilom i akademskim znanjem. Uživao sam čitati njegove kolumne zbog intelektualne britkosti i znanstvenog pristupa podacima koje je kritički analizirao i jasno prezentirao za širu javnost. Hrvatska je izgubila novinarsku legendu no njegov stručni opus ostaje s nama kao podsjetnik na ogromni doprinos novinarstvu, kulturi i javnim diskusijama o brojnim društvenim temama.”
VLATKO SILOBRČIĆ: ‘S velikim sam uvažavanjem čitao njegova mišljenja o mnogim društvenim pitanjima‘
‘‘Zatečen sam viješću o smrti gospodina Inoslava Beškera, to više što nisam znao ništa o njegovoj bolesti. Surađivali smo i raspravljali o disertacijama u Jutarnjem listu. S velikim sam uvažavanjem čitao njegova mišljenja o mnogim društvenim pitanjima, a bio je iznimno upućen u mnoga od njih. Pisao je uvijek jasno i argumentiramo. Nedostajat će mi njegovi tekstovi. Jako mi je žao. Sućut obitelji.‘‘
DAVOR IVO STIER: ‘Dao je veliki doprinos razvoju demokratskog društva u Hrvatskoj‘
‘‘Inoslav Bešker bio je čovjek dijaloga. Uvijek izuzetno otvoren za razgovor. Sa mnom se sigurno nije slagao oko puno toga, ali to nije sprečavalo dijalog što je odlika velikog intelektualca. Tako je dao veliki doprinos ne samo novinarstvu već i razvoju demokratskog društva u Hrvatskoj. Bila mi je čast kad mi je nedavno Bešker ponudio da budem jedan od predstavljača njegove zadnje knjige o pontifikatu pape Franje u Zagrebu. Tada smo se zadnji put vidjeli i razgovarali.‘‘