Umro je Inoslav Bešker. Bio sam uvjeren da nikad neću napisati ovu vijest jer je Bešker tu bio oduvijek i tako je trebalo ostati. Ino, nismo se tako dogovorili.
U trenutku kad nas je njegova voljena supruga Mirjana izvijestila, zastala je redakcija. Prvo nevjerica, bili smo uvjereni da će i ovu bolest pobijediti, to je Ino, da ćemo opet čuti njegov glas koji nudi teme koje moraju biti objavljene. Ili se zadovoljno smijulji jer je pronašao pogrešku.
Bolest je bila jača, oduzela je nama i čitateljicama i čitateljima novinarsku legendu čiji su se tekstovi iščekivali. Izazivali su rasprave, burne katkad, a naš je Ino uvijek bio pripravan neumorno argumentirati svoje stavove.
Fetivi Splićanin bio je rođen u Zagrebu, 30. siječnja 1950. godine. O malom Inoslavu kojem noge ne dopiru do poda dok sjedi na stolcu u Belvija i čita novine pisali su mnogi. Bio je čudo od djeteta, preskakao razrede, maturirao na splitskoj Klasičnoj gimnaziji sa 16 godina, upisao studij u Zagrebu. I onda se upustio u novinarstvo, već sa 17 godina. Znao mi je reći kako se Bog s njime lijepo našalio jer za život zarađuje pišući, a u školi nikad nije volio pisati školske zadaće. Radio je za Omladinski tjednik, Studentski list, Telegram, Start, Slobodnu Dalmaciju, Vjesnik, Danas, BBC, Radio 101, za Hrvatsku televiziju i, konačno, dopisnik Jutarnjeg lista iz Rima. Do ovog teškog i bolnog trenutka.
Obožavao je operu, pjevušio je stalno arije, volio je film, umjetnost, a na dnevnoj se bazi u novinama bavio politikom. Pratio je Katoličku crkvu od 1980-ih koja zbog toga nije uvijek bila sretna jer je tako dobro upoznao njezin nauk da je često upozoravao biskupe na pogreške. Po odlasku u Rim krajem 1980-ih, kao dopisnik Vjesnika, profilirao se u jednog od vodećih vatikanista.
Uza sve to Bešker se stigao baviti i znanošću. Na Sveučilištu u Milanu doktorirao je poredbenu slavistiku disertacijom o Morlacima u europskoj književnosti. Ponosio se svojim korijenima iz Dicma. Ostvario je više nego zavidnu znanstvenu karijeru: Redoviti je profesor kroatistike na Sveučilištu u Splitu od 2013. godine, bio je profesor slavistike na Orijentalnom sveučilištu u Napulju, na Sveučilištu La Sapienza u Rimu, te na Sveučilištu u Bologni. Predavao je istraživačko novinarstvo na Sveučilištu u Zagrebu. Na Sveučilištu u Dubrovniku bio je od 2013. do 2023. profesor novinarstva i komunikologije.
Bibliografija je pozamašna, čak i ako isključimo tisuće novinskih tekstova. Iz novinarske struke izdvajam “Istraživačko novinarstvo (s Orlandom Obad i dr.), vatikanistički “To je bio Ivan Pavao II”, biografska monografija (Zagreb, 2005.), kulturološki “Goli blagdani, monografija (Zagreb, 2004.)”, “Filološke dvoumice, studije i eseji” (Zagreb, 2007.), “Riječ po riječ” i “Riječi dana”, ukoričene kolumne koje je objavljivao u Jutarnjem listu. Na talijanskom su “La musa violenta: Archetipi e tradizione nell‘epica orale della Slavia dinarica,” monografija (Roma, 2007.), “I Morlacchi nella letteratura europea,” monografija (Roma, 2007.).
I nagrada je mnoštvo, više nego zasluženih: Nagrada "Otokar Keršovani", za životno djelo u novinarstvu, Nagrada Slobodne Dalmacije za životno djelo u novinarstvu – ta mu je bila jedna od najdražih, rekao mi je. Nagrada Miljenko Smoje, za novinara godine 2002.
Nagrada HND Marija Jurić Zagorka, za novinara godine 2002., za najbolji komentar u tisku 2002., za najbolji komentar na internetu 2006., Nagrada Calabria, za dopisničko novinarstvo 1996., Nagrada Kiklop, za knjigu Filološke dvoumice 2007., Nagrada HHO Joško Kulušić, za zaštitu ljudskih prava, 2016., Nagrada Otto von Habsburg 2015.
Najviše je izgubila njegova obitelj, supruga Mirjana i tri kćeri, Neva, Lada i Nuša. Jutarnji list i cijela Hanza Media izgubila je prije svega Čovjeka i prijatelja, zatim vrsnog profesionalca i maestralnog autora koji je svojim radom, idejama i mislima oblikovao Jutarnji list i Globus od 2000. godine naovamo. Hrvatska je izgubila nestora novinarstva, Inoslav je bio jedinstven.
Ja sam izgubio prijatelja i učitelja, sve što znam o religijama on me naučio, iz tekstova ili tumačeći mi što nisam razumio uvijek imajući vremena da pouči. Izgubio sam oštrog kritičara s kojim sam satima pretresao teme od književnosti preko jezika do politike, prijatelja s kojim sam se svadio, bijesno spuštao slušalicu znajući da ćemo se čuti već sutra jer će on čuti neki novi vic koji mora podijeliti. E tog sutra više nema.
Stvarno nisam vjerovao da ću ikad napisati ovaj tekst. Nisam želio. Ne sjećam se da sam ikad pisao teže. Nedostaje riječi. Inoslavu nikad nije. Uživao je sjećajući se kako su ga u Vjesniku pozvali na partijsku odgovornost jer je u tekstu upotrijebio ustašku riječ. Dok su ga svi u redakciji gledali, on je dolazio na posao zadovoljno pjevušeći arije. Kad je počeo partijski sastanak, pročitana je optužnica, a Ino je ustao i rekao da se ne kani braniti, da mu je jasno koliku je pogrešku napravio jer je upotrijebio riječ koju u Rječniku bilježi poznati ustaša Vuk Stefanović Karadžić. Koji debakl partijskih špiclova.
Ino, siguran sam da tamo gdje si sada postoji pisaća mašina, kompjutor, olovka, ma tebi je i pero anđeosko dovoljno. Čekamo novi tekst, izvještaj s terena. Dok se ne vidimo, dragi moj.