Već godinama, dulje od desetljeća, to je “strateški važno državno ulaganje”, “energetska investicija milenija” i “ključni geopolitički projekt u regiji”. Priča je to koja će na svom kraju hrvatskim građanima i poduzećima donijeti sigurnu opskrbu prirodnim plinom, državnim tvrtkama milijunske profite, a državi međunarodni prestiž i regionalnu važnost.
Do tog utopijskog epiloga potrebno je tek donijeti nekoliko odluka. Hoće li hrvatski terminal za ukapljeni plin (LNG) biti veliki ili mali, hoće li biti na kopnu ili plutajući, hoće li investirati država ili privatni ulagači. Nakon deset godina potrage za odgovorima projekt je i dalje tu, ali još uvijek nije ni veliki, ni mali, ni kopneni, ni morski, ni državni, ni privatni. Ni na nebu, ni na zemlji. Ali je i dalje strateški. A vrijeme - ili je možda bolje reći političke garniture - prolaze. U jednoj takvoj tranziciji - između dvije vlade - cijeli projekt se nalazi i sad.
Formalno, aktualni proces razvoja projekta (raniji pokušaji od strane drugih aktera sežu još u osamdesete) počeo je još u mandatu Kukuriku vlade kad je osnovana i posebna tvrtka - LNG Hrvatska - s ciljem pripreme gradnje kopnenog terminala godišnjeg kapaciteta od 4 milijarde prostornih metara plina. Takav projekt u razvoju i provedbi procesa prikupljanja interesa eventualnih investitora i korisnika naslijedila je Vlada HDZ-a i Mosta te pod jasnim sugestijama američke vlade donijela odluku o promjeni koncepta - odustanku od kopnenog terminala i ulaganju u manji - plutajući. Donesena je i službena odluka o tome na sjednici Vlade 8. lipnja.
Poznati koncept
Temeljem te odluke developer projekta - LNG Hrvatska - trebao je obustaviti sve aktivnosti na razvoju kopnenog terminala i posvetiti se prenamjeni dokumentacije za novi koncept. Ipak, i ta Vlada uskoro se raspala, Hrvatska otišla na izbore, a vlast formirala koalicija istih stranka s bitno drukčijim vodstvom i programskim ciljevima. Sukladno poznatom konceptu stroge politizacije svake javne djelatnosti i cijeli projekt je u tom periodu - bez obzira na važeću odluku Vlade - praktički bio zamrznut, da bi se sada u prosincu u energetskim krugovima mogli čuti sve glasniji prijedlozi o tome kako bi, ipak, bilo bolje sagraditi kopneni terminal. No, to bi značilo novu odluku Vlade o promjeni koncepta cijelog projekta. Drugu u samo šest mjeseci i vjerojatno petu u zadnjih deset godina. Nazire li se, zapravo, u tom stalnom preispitivanju razlog zašto hrvatski LNG terminal zasad egzistira još uvijek samo na papiru?
Odluka o tome kakvih će tehničko-tehnoloških obilježja i kapaciteta biti ovakav projekt, dakako, fundamentalno je pitanje njegova razvoja, ali ta odluka teško da može biti dobra ako se donosi temeljem nepotpunih informacija ili trivijalnih tumačenja. Na najnačelnijoj razini postoji nekoliko bitnih razlika između plutajućih i kopnenih terminala za ukapljeni plin. Kopneni terminali puno su starija i primjenjenija tehnologija. Radi se o “klasičnom” tehnološkom rješenju terminala, gdje se postrojenje za uplinjavanje plina i tankovi za tekući plina nalaze na kopnu. Plutajući terminali zapravo su brodovi koji imaju postrojenja za uplinjavanje i tankove za plin, dok se na kopnu nalazi tek manji dio prijenosne plinske infrastrukture. Trenutno ih na svijetu ima tridesetak u pogonu, dok se novih četrdesetak projekata priprema.
Cijena najma
Činjenice koje proizlaze iz tih razlika su da kopneni terminali omogućavaju veći kapacitet, opciju modularne dogradnje, veću logističku fleksibilnost zbog većeg skladišnog prostora i niži operativni trošak. Ipak, negativni aspekti su nužnost velikog kapitalnog ulaganja i relativno dug proces izgradnje. Plutajući terminal, pak, ima znatno kraći rok od početka realizacije do operabilnosti, ali nudi i fleksibilnije mogućnosti poslovnog angažmana. Naime, takvo postrojenje se može kupiti, ali i unajmiti na višegodišnji rok - što smanjuje rizik krupne kapitalne investicije u nekretninsku imovinu. Ipak, terminal realiziran u takvom aranžmanu zbog cijene najma, ali i zbog manjeg kapaciteta, ima viši operativni trošak - što negativno utječe i na finalnu cijenu plina koji se preko njega transportira.
Utoliko, jasno je kako ne postoji generalni odgovor na pitanje koji je od ova dva koncepta isplativiji, već da to ovisi o okolnostima projekta. Za projekt gdje postoji izvjesnost dugotrajnog tržišta s većim volumenima transporta, kopneni terminal je logičniji izbor. Za lokaciju gdje je tržište volatilno, a ne postoje jasne obveze potencijalnih korisnika na dugi rok, vjerojatno je manje rizična opcija uklanjanje u plutajući terminal. Na koncu, plutajući terminal može biti i privremeno rješenje, dok se tržište ne ojača, pa onda krene ulaganje u kopneni terminal. U tom kontekstu jasno je kako pravo pitanje u ovom trenutku nije kakav je terminal Hrvatskoj najoportunije razvijati, već koliko komercijalnog interesa za njega ima, kako za zakup kapaciteta, tako i za sudjelovanje u investiciji. A te informacije su tajne, dok se u javnosti raspolaže tek neprovjerenim spekulacijama.
Postoji kvaka
Ono što je neosporno jest da je LNG Hrvatska provela međunarodni poziv za zainteresirane u obje kategorije. Zabilježen je i interes više budućih korisnika terminala, ali i potencijalnih partnera - financijskog ulagača i operativnog partnera s iskustvom upravljanja sličnim objektima u svijetu. Iz tog bi se moglo zaključiti da je projekt u dobroj fazi, jer ima i zainteresirane korisnike i zainteresirane ulagače. Ipak, postoji kvaka. Da bi se ulagači jasno obvezali na investiciju, moraju imati vrlo jasnu perspektivu budućeg poslovanja - odnosno potražnje. A ponude za dugoročni zakup kapaciteta terminala koje su prikupljene zasad nisu obvezujuće - jer tko bi se obvezao na dugoročne obveze mjerene u stotinama milijuna dolara dok projekt nije potpuno definiran, dozvole ishođene i svi detalji njegova operativnog poslovanja poznati. Utoliko, čini se da se projekt trenutačno nalazi u zatvorenom krugu. Da bi se obvezali na investiciju ulagači žele znati obvezujući interes korisnika, a korisnici se ne žele obvezati dok ne znaju kakav će biti terminal, o čemu odluku moraju donijeti investitori. Taj začarani krug trebala bi prekinuti država, no tu se čeka politička odluka...
Ako su neslužbene informacije točne, LNG Hrvatska je prikupila neobvezujuće ponude za zakup više od 4 milijarde kubika na rok od pet godina te oko 2 milijarde na narednih 15 godina. Kada bi interes tog volumena bio pretočen u obvezujuće ponude, argumenti o isplativosti gradnje kopnenog terminala dobili bi na snazi. Ipak, ako bi obvezujući interes bio manji, rasla bi isplativost plutajućeg terminala.
Izvozni kapaciteti
A dodatna nepoznanica koja komplicira cijelu jednadžbu su potrebna ulaganja u plinovode. Naime, da bi ulaganje u terminal imalo ikakvog poslovnog rezona, nužno je osigurati mogućnost izvoza tog plina u susjedne zemlje. A to, opet, zahtijeva novac za financiranje gradnje i vrijeme... Najbrža i najjeftinija investicija je ona u gradnju plinovoda Omišalj - Zlobin i jedne nove kompresorske stanice uz pomoć kojih bi bio omogućen izvoz milijardu kubika plina. Ta investicija mogla bi biti gotova do 2019. Za povećanje izvoznih kapaciteta na 4,5 milijardi kubika potrebna investicija u plinsku mrežu iznosila bi 330 milijuna eura, a gradnja bi potrajala barem još godinu i pol dulje. Ipak, iako bi nakon toga bilo moguće izvoziti dovoljne količine plina, terminal de facto ne bi mogao opskrbljivati tržište Srbije - potencijalno značajnog kupca - i BiH. Za to bi trebalo uložiti još 270 milijuna eura. Ukratko, da bi kopneni terminal imao ikakvog smisla, potrebno je uložiti 370 milijuna eura u hrvatsku plinsku mrežu, da bi mogao ostvariti svoj puni tržišni potencijal ulaganje iznosi 640 milijuna eura, a da bi Plinacro - državna tvrtka koja upravlja sustavom - mogao krenuti u investiciju, opet treba dugoročno obvezujuće ugovore budućih korisnika. Isplati li se Plinacru uložiti dodatnih 330 milijuna eura u gradnju plinovoda, uz garanciju povećanja transporta tek za novih milijardu kubika plina?
Garancijski partner
No, s druge strane, s milijardu kubika evakuacijskog kapaciteta plina, niti manji plutajući terminal neće funkcionirati s visokim postotkom utilizacije. Problem je dakle kompleksan, jer svi ključni akteri za njegovu realizaciju traže način kako da smanje svoj rizik. Jedini subjekt koji te različite interese može uskladiti jest država, odnosno hrvatska Vlada kao svojevrsni garancijski partner između svih dionika. Problem je što vrijeme prolazi, a tržišta i tržišne okolnosti se mijenjaju. Krčki terminal još uvijek ima šanse postati strateški važno državno ulaganje i ključni geopolitički projekt regije. Hoće li u tome uspjeti, kao i uvijek presudit će - politika.