Do svoje dvadeset i pete godine života i ja sam, kao i svi moji vršnjaci, živio u zemlji u kojoj je - obično se veli - vladalo jednoumlje. Sa sedam su me učlanili u pionirsku organizaciju, a s trinaest u omladinsku. U razred su nam dolazili zaslužni borci, škola me vodila na partizanske spomenike i stratišta, a jednom prilikom odvela me i u špalir za doček Titu, pri čemu sam od Tita vidio tek bijeli rukav koji maše iz Mercedesa 600. Na televiziji sam gledao dokumentarce o NOB-u i politički pravovjerni Dnevnik, a u kinima ratne spektakle Bulajića i Krvavca. Tako je to bilo s mojom generacijom. Bili smo - eto - izloženi “tehnikama pranja mozga”, s ciljem da “slijepo prihvaćamo što nam se kaže”.
A onda je ta ista moja generacija izišla na povijesnu scenu. Što smo t...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....