ZAGREB - “Kad se tamo pokaže sve što je Tom skrivao svih ovih godina u svom stanu u Krajiškoj ulici, bit će to zasigurno kulturni događaj godine”, zapisao je u svom, jučer objavljenom tekstu o velikanu suvremene hrvatske umjetnosti, Nenad Polimac.
Svjedočanstva prijatelja
Sličnu je rečenicu prije dvadesetak dana, kada je javnost saznala za tešku Gotovčevu bolest, izgovorila umjetnica i dugogodišnja Gotovčeva prijateljica Vlasta Delimar.
Hrvatski Beuys
Prava je istina, međutim, da nitko zapravo ne zna što se točno nalazi u stanu od nekih šezdeset kvadrata u Krajiškoj ulici u koji je Gotovac uselio 1987. godine, nakon majčine smrti.
Gotovcu taj stan nije služio samo kao atelje, nego i kao umjetnička galerija. Istina, u tu galeriju dolazili su samo odabrani. Mnogi s kojima se Gotovac godinama viđao nikada nisu kročili u njegov stan-galeriju. A upravo u tom stanu nalazi se većina njegovih radova, kao i radovi drugih umjetnika. U tom se stanu, kažu oni koji su s Gotovcem proveli mnoge godine, krije se ključ razumijevanje njegove umjetnosti.
- Nisu to samo njegova djela i fotografije. Tom je čuvao sve što ga je inspiriralo, primjerice, stare plakate koji su pozivali na dobrovoljne davanje krvi. U svom pristupu bio je dosta nalik Josephu Beuysu, sve mu je bilo važno - kaže fotograf i Gotovčev prijatelj Mijo Vesović.
Karizmatični stan
- Cijeli taj stan je velika umjetnička instalacija na kojoj je Gotovac radio cijeli svoj život. Ne bih taj rad ispraznio ili ga preselio negdje, kao što je učinjeno s Kožarićevim ateljeom, nego bih ga sačuvao kao jedinstvenu umjetničku cijelinu. Kao što su njegovi kolaži posveta Kurtu Schwittersu, tako je i cijeli taj stan posveta Schwittersu, Beuysu, ali i svim filmskim velikanima koje je obožavao. Sve je u tom stanu povezano i nedjeljivo, rekao je umjetnik Ivan Faktor.
Stan je poseban i karizmatičan kao što je bio umjetnik, svjedoče oni rijetki koji su ušli u taj stan.
- U stanu Antonija G. Lauera nalaze se stvari neprocjenjive umjetničke vrijednosti, neka od njegovih najvažnijih umjetničkih djela. Najbolje bi bilo da ih sve otkupi Muzej suvremene umjetnosti, kao što je to napravio s ateljeom Ivana Kožarića. Nadam se da će društvo shvatiti da ima zlatni rudnik. Meni je teško izdvojiti što bi tu bilo najvrednije. Govorimo o cijelom jednom umjetničkom životu. To je dugotrajan proces, kojem bi trebalo jako ozbiljno pristupiti, sve klasificirati i onda vidjeti što treba napraviti - navodi tako Vlasta Delimar koja je s Milanom Božićem također bila rado viđen gošća u stanu, na ručkovima i večerama koji su znali potrajati satima.
Gotovac u MSU
O ostavštini Toma Gotovca počelo se pričati prije par mjeseci, kad je veliki umjetnik završio u bolnici.
Ravnateljica Muzej suvremene umjetnosti Snježana Pintarić, potvrdila je da su bili u pregovorima s Gotovcem, ali se nije upuštala u spekulacije o kojim se djelima radi. Za sad ta ustanova ima desetak njegovih radova u fundusu, od kojih se nekoliko nalazi u stalnom postavu. Među tim radovima je i kultni performans “Prošnja pred crkvom ranjenog Isusa” iz 1980. godine.
Za bilo kakav novi otkup, prijeko im je potrebna državna i gradska pomoć. No u Ministarstvu kulture nikakva zahtjev zasad još nisu dobili, a bez zahtjeva institucija ne mogu se samoinicijativno upustiti u proces otkupa.
Ministarstvo čeka zahtjev
Za Gotovčevu je zbirku, kako se pisalo, interes pokazao i kolekcionar mlađe generacije Marinko Sudac. Neki su Gotovčevi prijatelji tada tvrdili da je Gotovac potpisao ugovor prema kojem bi finacijski pomogao umjetniku, a zauzvrat nakon njegove smrti pripala bi mu zbirka. Tu konstrukcija demantirala je Gotovčeva supruga Zora i sam Marinko Sudac. Njegova pomoć umjetniku suočenog s teškom bolešću nije, izgleda, bila motivirana sebičnim razlozima.
Tom Gotovac, najveći hrvatski performans umjetnik, veliki redatelj i guru umjetničke scene iza sebe je ostavio golem opus. Materijalno ga nije zanimalo, priznanje sredine još manje - jedino što je bilo važno bila mu je autentičnost njegove umjetnosti.
Nasljednici zbirke su kćerka Sarah i supruga Zora, s kojom se Gotovac ponovno zbližio prije smrti. Odluka što će s radovima dogoditi je na njima, a na nadležnima da umjetnika koji je izmijenio tijek naše umjetnosti ne zaborave kad utihnu govorancije.
Dušan Džamonja: Grad još nije našao prostor za više od 300 radova
Dušan Džamonja ostavio je gradu Zagrebu više od tri stotine svojih radova, no donacija je i danas, godinu i pol dana nakon njegove smrti, u tranzitu, jer Grad nije osigurao reprezentativan izložbeni prostor za tu zbirku. Džamonja je sanjao muzej, no to se nije dogodilo, pa o ostavštini trenutno brine umjetnikov sin Fedor. U donaciju nisu ušle vrsarske drvene skuplture i određeni broj gipsanih modela, no želja je Fedora Džamonja da i to bude dio donacije.
Tri mjeseca pred Džamonjinu smrt, u Muzeju za umjetnost i obrt održana je velika retrospektiva umjetnika. Tom prilikom gradonačelnik Bandić je obećao Donaciju Dušana Džamonje u Jurkovićevoj ulici s oko 1600 četvornih metara izložbenog prostora. U MUO je tad pokazana i maketa zamišljene donacije koju je napravio sam umjetnik, a koja je dala naslutiti kako bi presjek kroz šest desetljeće njegova stvaralaštva izgledao u stalnom postavu.
Edo Murtić: Raseljena zbirka propada i čeka sretno rješenje
Zbirka Ede Murtića je također raseljena po neadekvatnim prostorima i o njoj skrbi obitelj pokojnog slikara. Murtić je kao i Džamonja odlučio donirati svoje slike Zagrebu, po nekim procjenama gotovu tisuću radova, ali izgleda da taj poklon od neprocjenjive vrijednosti za hrvatsku kulturu nikoga pretjerano ne zanima.
- Trebalo je puno prije ući u razgovore oko donacije, no mi se nekako nadamo da će velika izložba Edinih slika u Muzeju suvremene umjetnosti, koja se treba otvoriti 4. decembra ove godine, ubrzati cijelu stvar. Nama treba adekvatan depo, jer MSU više nema mjesta da primi sve radove, a Zvonko Maković mi je nedavno rekao da za pet godina nećemo imati što pokloniti. Slike propadaju - kaže Goranka Murtić, supruga velikog slikara koji je preminuo početkom 2005. godine.
U Muzeju suvremene umjetnosti na jesen trebala bi se održati velika retrospektiva.
Ivan Kožarić: Velikan za života sretno riješio pitanje svoje ostavštine
Za razliku od ove dvojice pokojnih velikana, slučaj jednog živog umjetnika pokazuje da se Zagreb za umjetnost može i izdašnije isprsiti: kipar Ivan Kožarić tako je dobio ekskluzivni atelje u izložbenom prostoru novog Muzeja suvremene umjetnosti, što je Grad pomogao s 3 milijuna kuna. MSU čuva i njegovu zbirku koja se sastoji od 6000 radova.
Sreće je bilo i sa zbirkom Vjenceslava Richtera (1917. do 2002.), smještenom u vili na Vrhovcu 38, koju je za sebe projektirao i u kojoj je arhitekt i umjetnik živio.
Zbirku sastavljenu od brojnih djela iz vremena u kojem je autor aktivno djelovao zajedno s kućom, umjetnik i njegova supruga 1980. godine donirali su Gradu Zagrebu. Zbirkom skrbi Muzeje suvremene umjetnostii, a posjetitelji, primjerice, mogu razgledati stalni postav, prošetati se parkom skulptura, a i za djecu je osmišljen cijeli niz aktivnosti.
Aleksandar Srnec: Djela ostala obitelji koja ih nema namjeru prodavati
Samozatajni umjetnik nije oporučno donirao svoju zbirku gradu ili državi, a nepoznat broj umjetnina koji čine njegovu ostavštinu trenutno se nalazi u posjedu njegove obitelji, preciznije, kćeri i unuka.
Oni su nasljednici zbirke Aleksandra Srneca iako se ostavinska rasprava još nije održala. Obitelj, kako doznajemo, za sada ne namjerava ni prodavati niti donirati zbirku.
Srnec je umro krajem ožujka, u 87. godini života, nakon što je u Muzeju suvremene umjetnosti otvorena velika retrospektiva njegovih radove, koja je oduševila poklonike njegove umjetnosti.
Srnec je za europsku umjetnost važan kao jedan od pionira luminokinetike, 60-ih godina, u doba kada je Zagreb, zahvaljujući nekolicini umjetnika, među kojima je bio i on, bio centar europske eksperimentalne kulture. Umjetnik je bio suosnivač EXAT-a i Novih tendencija. ( G. M., A. P.)